Velike sportske pobjede: TEAM HOYT

Priča o Dicku i Ricku Hoyt jedna je od najdirljivijih ikada. Prije 52 godine Dicku Hoytu rodio se sin Rick kojemu je po rođenju ustanovljeno da ima cerebralnu paralizu. Doktori su mu preporučili da sina smjesti u neku od specijaliziranih ustanova jer će on do kraja života biti kao biljka, međutim Dick se nadao kako postoji šansa da će njegov sin jednog dana ipak moći na neki način komunicirati s njima. U međuvremenu su u dječijoj bolnici u Bostonu upoznali doktora koji ih je ohrabrio i rekao da se ponašaju prema Ricku kao prema normalnom i zdravom djetetu što su Dick i njegova supruga Judy i učinili. Proveli su sate i sate poučavajući ga što se isplatilo i Rick je naučio čitati. S 11 godina, na inzistiranje roditelja, Rick je prikopčan na komunikacijski aparat, računalo koje proizvodi glas i koje mu je omogućilo komunikaciju s okolinom. Već tada shvatili su kako je Rick zapravo vrlo inteligentno dijete, a potvrda toga je i kasniji završetak škole kao i diploma s fakulteta koji je završio. 

Njihova sportska i životna priča započinje u Rickovoj 12. godini kada se po povratku iz škole obratio ocu s idejom da sudjeluje u humanitarnoj utrci za pomoć školskom kolegi s hendikepom. Rekao je jednostavno: 'ja moram na neki način sudjelovati i pomoći svom prijatelju iz škole'. Otac Dick nije mogao drugo nego prihvatiti sinovu ideju, stavio ga je u kolica i gurajući ga zajedno su istrčali humanitarnu utrku nakon koje je Rick svome ocu rekao: 'dok trčimo osjećam se kao da nisam hendikepiran'. To je bilo dovoljno da Dick ostavi sve i posveti se treningu kako bi svom sinu omogućio da se osjeća normalno. Od tog dana pa sve do danas njih dvojica su pod nazivom Team Hoyt istrčali više od tisuću utrka, među kojima čak 70 maratona (30 puta istrčali su Bostonski maraton), 247 triatlona (čak šest Ironmena, najnapornijih i najzahtjevnijih utrka koje postoje). Plivačke dionice odrađivali su tako da je Rick bio u gumenom čamcu kojeg bi njegov otac Dick plivajući vukao za sobom. Biciklističke rute odrađivali su na posebno konstruiranom biciklu na kojem je pričvršćena dodatna sjedalica za Ricka, dok su trkačke staze prelazili tako da je Dick gurao svog sina u posebno izrađenim kolicima. Nema riječi kojima bi se mogla opisati ljubav oca prema svom sinu, te upornost i trud koji je Dick Hoyt uložio u protekle 52 godine kako bi se njegov sin što bolje osjećao. U nastavku odvojite deset minuta svog vremena i pogledajte ovu nevjerojatnu priču: 

Griješe li vrhunski sportaši? Michael Jordan zna i promašiti!!

Jedan od osnovnih strahova kod sportaša je strah od pogreške. Što su sportaši mlađi to je taj strah izraženiji jer je veća potreba da se zadovolje, odnosno ne razočaraju autoriteti (treneri, roditelji, nastavnici). Ponekad su ti neopravdani strahovi toliko jaki da u velikoj mjeri ograničavaju sportaševu izvedbu na terenu koja se onda upravo pretvara u ono što sam sportaš želi pod svaku cijenu izbjeći, a to je igra puna grešaka i krivih poteza zbog čega sportaš još više tone i sve zajedno se pretvara u začarani krug iz kojeg je teško izaći. Glava se napuni negativnim mislima, negativne misli transformiraju se u negativno raspoloženje, a negativno raspoloženje pretvara se u slabiju izvedbu koja opet potencira negativne misli i tako unedogled. Stoga je jako bitno sportašima objasniti kako su pogreške sastavni dio igre i da će se one događati bez obzira na stupanj kvalitete i rang natjecanja. Liga prvaka, Olimpijske igre, Svjetska i Europska prvenstva natjecanja su na kojima nastupaju najbolji od najboljih, a svejedno su i na takvim natjecanjima pogreške uobičajena pojava jer savršena izvedba teško je moguća i odigrana utakmica bez greške "nemoguća je misija". Što prije sportaši shvate da će promašaja biti, kao i krivih dodavanja, pogrešnih vođenja, kašnjenja i krivih procjena u obrani, te se s time pomire to će im biti lakše. Kad sportaš prihvati činjenicu da su pogreške sastavni dio igre onda se može koncentrirati, te pažnju i misli usmjeriti na pozitivne stvari i dobru izvedbu, a za učinjenim pogreškama se ne osvrtati.

U prilog ovom tekstu stavljam video radnog naziva "FAILURE" (podbačaj) koji govori o jednom od najvećih sportaša svih vremena, Michaelu Jordanu koji je bio poznat po tome što je svaka ključna lopta išla u njegove ruke (u Americi se takvi igrači nazivaju "money  players" - oni koji iznimno dobro reagiraju u ključnim trenucima). Međutim, u ovom video on nabraja sve svoje promašaje i podbačaje koji ga nisu pokolebali i koji su zaboravljeni, te zbog kojih je postao to što je, najbolji košarkaš u povijesti i jedan od najprestižnijih sportaša općenito.

Karakteristike vrhunskih sportaša: Katarina Bulatović

"Pobjednici uvijek žele loptu kad se utakmica odlučuje" - citat je iz jednog američkog filma u kojem trener igraču objašnjava razliku između pobjednika i gubitnika. Na takav ili sličan način i ja svojim sportašima pokušavam objasniti razliku između vrhunskih sportaša (pobjednika) i onih prosječnih. Oni vrhunski nikada se ne boje odgovornosti, uvijek su svjesni da se greške događaju, ali o njima ne razmišljaju nego traže loptu i žele da je u trenucima odluke u njihovim rukama, dok se oni prosječni stalno skrivaju, a za pogreške uporno traže opravdanja i izgovore.

Na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u rukometu za žene, koje se održavalo u Srbiji, odvila se jedna zanimljiva priča koja mi je zapela za oko, a poprilično slikovito objašnjava gore navedenu teoriju o pobjednicima. Riječ je o jednoj od najboljih igračica na poziciji desnog vanjskog na svijetu, Katarini Bulatović, koja igra u mađarskom Györu i reprezentativka je selekcije Crne Gore. Crnogorke su igrale tešku utakmicu u skupini protiv Francuske. Bila je to četvrta utakmica u skupini i prvi doživljeni poraz na prvenstvu s tijesnih 17:16. Katarina Bulatović odigrala je jednu od slabijih partija čemu svjedoči i učinak od samo dva postignuta gola iz čak 11 pokušaja. Među ostalim, pri neriješenom rezultatu 30-ak sekundi prije kraja promašila je sedmerac nakon čega su primile gol, a onda nakon toga i u posljednjem napadu na utakmici promašaj za pokušaj izjednačenja. U tom posljednjem šutu nezgodno je pala na pod i ostala nepomično ležati na parketu nekoliko minuta, te je iz dvorane iznesena na nosilima i prevezena u bolnicu na promatranje. U bolnici je potvrđeno kako ozljeda nije teže prirode ali kako su leđa i trtica dobro natučeni i kako bi najbolje bilo da iduću utakmicu preskoči i odmori. U međuvremenu je održana tiskovna konferencija na kojoj je izbornik Adžić krivicu za poraz htio prebaciti na sebe rekavši kako je donosio neke krive odluke i da su zbog toga izgubili od Francuske. Kad je čula za to, Katarina je iz bolnice nazvala novinare i preuzela odgovornost za poraz na sebe te objasnila kako je ona glavni i jedini krivac. Zadnju utakmicu u skupini igrali su protiv Nizozemske, a u planu je bilo da Katarina odmori i ne igra. Ipak, kako se utakmica nije razvijala prema očekivanom scenariju ona je od izbornika zatražila da ju stavi u igru. Nakon upornog inzistiranja ušla je u drugom poluvremenu pri rezultatu 18:14 za Nizozemsku i odmah u prvom napadu postigla pogodak te tako pokazala da će ona povući ekipu kad je to potrebno, unatoč bolovima koje je i dalje osjećala. Do kraja je nanizala osam pogodaka iz devet pokušaja i preokrenula susret koji je na kraju završio u korist Crne Gore rezultatom 27:25. Postigla je osam od ukupno 13 golova svoje ekipe u drugom poluvremenu i tako pokazala kako je utakmica s Francuskom zaboravljena, a nova utakmica za nju je novi izazov s kojim se spremno uhvatila u koštac.

Dodatan komentar mislim da nije potreban, a vi sami zaključite radi li se o vrhunskoj sportašici i pobjednici?