Put do vrha - trenerska perspektiva

Kao što postoje određena pravila za sportaše tako isto vrijede obrasci i pravila ponašanja za trenere koji ih klasificiraju prema uspješnosti na one solidne, dobre i one najbolje koji zauzimaju sam vrh piramide.

Trenerski posao je vrlo zahtjevan i težak, te iziskuje puno ulaganja i truda, a pravilo o izlasku iz komforne zone je možda čak i naglašenije nego kod sportaša jer trener si praktički ne smije dopustiti osjećaj ugode i komocije budući da okolina kao takva (čitaj direktori, predsjednici, uprave klubova) ne priznaje prosjećnost i stagnaciju zbog čega u većini slučajeva dolazi do smjene.

Osim toga poznata je uzrečica kako: "100 pobjeda ne može isprati gorak okus jednog poraza" tako da je s te strane trener konstantno pod pritiskom. To je u jednu ruku i dobro jer onda mora stalno raditi na sebi i usavršavati se kako bi bio u korak s vremenom i razvojem novih tehnologija.

Trenerski posao je možda jedini posao na svijetu gdje je dopušteno, pa čak i poželjno, prepisivati od drugih i koristiti tuđe ideje u svom radu. Problem je ako zasluge za tuđe ideje  pripisuje sebi, a ne zahvali se onome od koga je te ideje usvojio, posudio. Veliki treneri uvijek zahvale svojim suradnicima i ljudima od kojih crpe ideje i korisne informacije, oni se ne boje reći kako nisu najpametniji i kako posuđuju dobre stvari od drugih stručnjaka. Isto tako veliki treneri su spremni u svakom trenutku podijeliti svoje znanje i informacije sa svima, ne boje se ničega i ne skrivaju svoje metode i načine rada, dapače spremni su o njima razgovarati i izmjenjivati mišljenja i iskustva.

Veliki treneri razgovaraju sa svojim sportašima i slušaju njihove sugestije i razmišljanja, a svoj autoritet grade znanjem, a ne galamom i vrijeđanjem. U skladu s igračima definiraju pravila ponašanja i tih se pravila pridržavaju bez odstupanja i bez obzira o kojem igraču je riječ.

Veliki treneri se svakodnevno obrazuju i stalno su u skladu s vremenom. Čitanje, gledanje video materijala, sudjelovanje na stručnim seminarima i radionicama svakodnevna su rutina vrhunskih trenera.

Pravi treneri ne boje se izazova. Usude se riskirati i pokušavati nove stvari za koje procijene da su ispravne i koje bi možda mogle biti bolje nego one koje su koristili do tada. Ne ustručavaju se priznati da su pogriješili i ne boje se pokazati svoju ljudskost. Pravi treneri su stalno vođe i preuzimaju odgovornost za svoju ekipu uvijek, a ne samo kada sve ide prema planu. Oni ne traže opravdanja i krivce za poraze nego zajedno sa svojim igračima analiziraju učinjene propuste i pogreške, te pronalaze rješenja. Zato su takvi treneri u vrhu i njihove ekipe redovito završavaju na pobjedničkim postoljima. 

 RATKO RUDIĆ

Psihologija protiv Fiziologije

Znate li onu narodnu: "od drveća ne vidi šumu"? 

Tako se meni čini kako se u sport na velika vrata uvuklo pomodarstvo pa se mnogi treneri gube i zaboravljaju osnovne principe treninga, a nove metode, sprave, načini treninga postaju im jedini, najbolji, ultimativni i konačan cilj.  

Među ostalim, u zadnje je vrijeme trend postala dijagnostika sportaša, odnosno hrpa iscrpljujućih testova koji sportašima predstavljaju veliki napor, a trenerima daju uvid u stanje tih istih sportaša (ispravnost, vrijeme i smisao testiranja tema je koju ću pokušati obraditi u jednom od slijedećih postova). Sigurno je kako testovi imaju svoj smisao i kako u određenoj mjeri služe svojoj svrsi, ali ono što mene smeta je da su rezultati testova i sami testovi postali krajnji cilj kod nekih trenera, a ne sredstvo koje bi eventualno moglo pomoći u radu i ostvarenju zadaća i ciljeva.

 

Tako se kod nekih na temelju rezultata testova počela vršiti klasifikacija igrača odnosno počela se procjenjivati kvaliteta igrača na osnovu brojeva upisanih u tablicu što je po meni nevjerojatan podatak. Donekle razumijem sportove u kojima je izvedba mjerljiva nekim mjernim instrumentom kao što je slučaj u atletici, plivanju i sličnim sportovima. Međutim, u timskim loptačkim sportovima gdje je toliko varijabli uključeno i gdje štoperica i metar imaju zanemariv utjecaj na samom terenu nevjerojatno je da se igrača može ocijeniti kao dobrog ili lošeg na osnovu rezultata testiranja.

U životu, a onda i u sportu i to posebno u timskim sportovima, glava je presudan element i varijabla koja utječe na uspjeh, a za tu varijablu egzaktnih testova još uvijek nema. Ovo je trenutak kad dolazimo do naslova posta "psihologija protiv fiziologije". Mozak je dio tijela koji ima najveći utjecaj na sve funkcije, akcije i pokrete koje izvodimo, a ujedno je dio tijela koji je najmanje istražen i o kojem se najmanje zna.

Već na samom startu moje trenerske karijere našao sam se u dilemi i sukobu onoga što sam do tada znao iz knjiga i informacija stečenih na fakultetu i onoga što se zaista događa u praksi. Kada sam se tek počeo baviti trenerskim poslom naišao sam na jednu čudnu situaciju. U jednom rukometnom klubu u Španjolskoj radio sam s ekipom djevojaka od 15 godina. Nadobudan i ambiciozan isplanirao sam "savršene pripreme" u kojima ništa nisam prepustio slučaju. Sve je bilo izračunato u metar, sve dionice proračunate do u sekundu kao i periodi rada i odmora i to sve po knjigama i stručnoj literaturi iz teorije treninga. I sve je teklo savršeno dok nisu na red došle utakmice. Naime, jedna od djevojaka koja je u svim testiranjima bila među najboljima i pripreme je odradila besprijekorno (sva trčanja na atletskoj stazi, parku, šumi,... bila među prvima) na utakmici je ostajala bez zraka vrlo rano i već u desetoj minuti sam ju morao vaditi na klupu jer nije mogla izdržati. Već tada sam shvatio kako nešto ne štima jer njeni brojevi su među najboljima dok je izvedba na terenu potpuno suprotna. Niti u jednoj knjizi, niti u jednoj jednadžbi specifikacije, niti u jednoj definiciji izdržljivosti nije pisalo kako veliki utjecaj na izvedbu igrača ima mentalni sklop, ili kako ja to volim reći glava. Naime, ta je djevojka fizički bila među najspremnijima u ekipi, ali kada bi počela igrati prevladao bi strah, a posljedica toga bila bi ogromna potrošnja energije koju ona nije mogla kontrolirati i zato je dolazilo do umora već u ranoj fazi utakmice. 

Tada sam ozbiljnije počeo proučavati ovu tematiku i naišao sam na hrpu zanimljivih informacija koje idu u prilog tezi da psihologija uvijek nadmudri fiziologiju.

- Poznati su primjeri iz stvarnog života gdje su ljudi u visokorizičnim situacijama činili čuda (majka od 60 kg podigla auto od 400 kg kako bi spasila svoju bebu)

- Fiziolozi su procijenili kako nije moguće biti bez zraka duže od 5 minuta jer nakon tog vremena počinju odumirati moždane stanice, a u današnje vrijeme prosječni i malo bolji ronioci na dah bez problema izdrže 7-8 minuta, a da ne pričamo o ljudima koji mogu zadržati dah i po 15 ili više minuta ( David Blaine 17 minuta bez zraka )

- Kad smo već kod ronjenja... Isti ti fiziolozi ne mogu otkriti kako je moguće roniti na dubinama koje postižu ronioci na dah (100 metara) jer prema njihovim izračunima tlakovi koji se stvaraju pri tim dubinama trebali bi rastrgati čovjekova pluća.

- Michael Boyle jedan od vodećih svjetskih autoriteta u fizičkoj pripremi sportaša na jednom od svojih seminara prepričavao je anegdotu s priprema za Olimpijske igre gdje su mu u kamp u kojem su se pripremale američke reprezentacije došli ljudi u bijelim kutama koji su vršili laboratorijske testove na osnovu kojih su zaključili kako mu jedna hokejašica nije bila spremna jer je imala visoku razinu laktata u krvi. Slučajno se ispostavilo da je bilo riječ o kapetanici ekipe koja je u svim testovima imala uvjerljivo najbolje rezultate, bila je predvodnica te ekipe i već je do tada osvojila hrpu medalja s najvećih natjecanja, a kasnije i zlato na tim Olimpijskim igrama za koje su se spremali. Zaključak je zapravo bio vrlo jednostavan za njega. Ona je na neki način naučila podnositi toliku količinu laktata i nisu joj predstavljali problem u izvedbi na terenu što je ljudima u bijelom bilo neshvatljivo i neobjašnjivo.

- Sportski fiziolozi su na osnovu parametara ljudskog tijela odredili vrijeme za koje čovjek može pretrčati 100 metara, a onda se pojavio Usain Bolt i zeznuo im teoriju. U knjizi doktora (neurolog) Ranka Rajovića : "kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru" nalazi se zanimljiva priča o Boltu i njegovoj nadljudskoj brzini, a pogađate opet je povezana s mozgom, odnosno glavom bez obzira na činjenicu da se radi o atletici i sportu mjerljivim štopericom. Citat iz knjige:

- Bolt je primjer rane stimulacije, jer je kao dijete većinu vremena provodio na brežuljku gdje je igrao nogomet. Brežuljak je bio pod nagibom i završavao je u moru i Bolt je znao ukoliko lopta ode u more, vjerojatno će ostati bez nje. I tako je, igrajući nogomet morao da starta i sprinta i do 50 puta dnevno kako bi spriječio da lopta ode u more. Na taj način slao je impulse u mozak kako je sprint dominantna aktivnost i mozak je formirao veći broj sinapsi za ovu aktivnost.

U svakom slučaju očito je kako puno više pažnje treba obratiti na taj, po meni zanemareni dio pripreme sportaša jer visoki odraz, brzi start, 100 kg u bench pressu i mogućnost da se dva sata bez prestanka trči u krug ne znače apsolutno ništa u situacijskim uvjetima na terenu gdje je cilj maksimalno brzo prepoznati određenu situaciju i isto tako brzo na pravi način reagirati na tu situaciju.

Ovaj post završit ću još jednim citatom karizmatičnog trenera Mourinha s kojim se u ovom dijelu u potpunosti slažem, a on kaže: "što će mi igrač koji trči 100 metara ispod 10 sekundi ako nije u stanju na 40 metara maksimalno brzo izmijeniti dupli pass sa suigračem, jer ga dvostruko sporiji branič uvijek preduhitri i uzme mu loptu".

Put do vrha = izlazak iz komforne zone

Put do postanka najboljeg u nečemu nije ravna popločena staza, nego je riječ o procesu koji zahtjeva vrijeme. Mnogi su dobili priliku i bili pozvani da kroče tim putem, ali malobrojni su zaista i odabrali taj put. DA, dobro ste pročitali: mnogi su pozvani, ali samo neki su odabrali. Šansa je prisutna za puno njih, ali rijetki će šansu iskoristiti jer ona podrazumijeva težak put koji iziskuje izlazak iz komforne zone. Zone u kojoj se osjećamo ugodno.

U svakom koraku razvoja postoje jasne odluke koje se moraju donijeti. Neke su svjesne kao na primjer promjena načina treninga, dok su druge suptilne i gotovo nesvjesne kao što je probijanje tolerancije na bol ili završavanje vježbe koja se čini preteškom. Putem ka konačnom odredištu morate biti vođeni jasnim i pametnim ciljevima koji će biti specifični, mjerljivi, dohvatljivi, realni i vremenski ograničeni. Konačno odredište je cilj kojem težite, odnosno gdje želite završiti.

Većina sportaša započinje u komfornoj zoni i tamo i ostaje. Oni su dobri u svom sportu i zadovoljavaju se time gdje jesu. Oni donose jednostavne i lake odluke, nikada ne ulažu dodatni napor. Oni rade samo ono što se od njih očekuje, nikada više od toga. Sportaši u komfornoj zoni nikad ne riskiraju. U ovoj kategoriji nema pobjednika, šampiona. Za tako nešto potrebno je izaći iz komforne zone.

Sportaši u natjecateljskoj zoni imaju više predanosti. Oni ponekad riskiraju, a ulažu dodatan trud kada je to potrebno. Ponekad se nalaze u stanju nelagode, a obično pobjeđuju jednako koliko i gube.

Slijedeći korak je visoka natjecateljska zona. Kako se sportaši odlučuju za pomak iz jedne u drugu zonu tako ih je sve manje kako se ide prema vrhu. Razlog je taj što postaje sve teže. Sportaši u ovoj kategoriji spremni su na rizik i stanje neugode. Zapravo, većinu vremena se nalaze u stanju nelagode i oni će uvijek uložiti dodatan napor i zato u pravilu pobjeđuju više nego što gube.

Na samom vrhu nalazi se kategorija gdje žive, treniraju i igraju oni najbolji. To je specijalno mjesto koje je nezamislivo jako udaljeno od komforne zone. Sportaši u ovoj kategoriji su najbolji od najboljih i zapravo im je ugodno nalaziti se u zoni nelagode jer znaju što je potrebno kako bi se bilo na vrhu. Oni su stalno u zoni nelagode i svojim intenzitetom i pristupom čine da drugima bude nelagodno pokraj njih. Oni imaju jasan cilj koji nalaže da se svaki dan posao odrađuje intenzivno, koncentrirano i uz maksimalno zalaganje. "Moraš pobijediti u vježbama na treningu očekuješ li pobjedu na natjecanju"-  slogan je kojim se vode.

Donesite i vi odluku da budete najbolji. Postavite si ciljeve i počnite djelovati odmah sukladno postavljenim ciljevima. Nek vam bude ugodno biti cijelo vrijeme u zoni nelagode jer jedino tako se postaje najbolji među najboljima. Naravno da ovo nije za svakoga, nego samo za one samouvjerene, karakterne i odlučne jer u protivnom svi bi bili šampioni, a nisu jer tamo na vrhu mjesta ima samo za odabrano društvo. Treba imati na umu kako su šampioni svaki dan šampioni, a ne po potrebi. I kad nema publike, trenera, suigrača, kada su sami sa štopericom ili utezima. Sve se svodi na želju da se što bolje pripreme i budu što spremniji.

Jeste li dovoljno odlučni?