Promjene (prvi dio): nisam JA!?

U nastavku slijedi trilogija o promjenama navika: 

Tradicionalno je uvriježeno mišljenje kako su samo mentalni poremećaji predmet istraživanja psihologije. Do pojave pozitivne psihologije vjerovalo se kako su sreća, velikodušnost i ostala pozitivna stanja reprezentativne značajke ljudi zbog čega im nije potrebno pridavati veliku pažnju. Međutim, na našu žalost službeni podaci jasno pokazuju kako u posljednjim desetljećima u industrijaliziranim društvima sve više prevladava depresija i da većina ljudi ne uživa u sreći i veselju.

Kakve to veze ima sa sportom i sportskim ekipama?

Brojni lideri (treneri, direktori, predsjednici, čelnici klubova) smatraju kako dobru izvedbu svojih sportaša treba postići pritiskom i prijetnjama kao osnovnim alatom jer se uobičajeno vjeruje kako se sportaši vole opustiti, ne trude se dovoljno i izbjegavaju svoje odgovornosti, a u skladu s time lideri misle kako im je osnovni zadatak kontrola nad sportašima. Taj negativni fokus razvija takozvanu kulturu krivnje u kojoj je glavni cilj identifikacija krivaca za slabije rezultate. U takvom kontekstu gdje je kultura krivnje primarna vrlo brzo na površinu isplivaju problemi jer je tu važno pronaći krivce i tako izbjeći bilo kakvu odgovornost, grupnu ili individualnu. Situacija idealna za pojavu obrambenih ponašanja, zamjerki i osveta, te potpuni izostanak kompromisa. U tom smislu, koktel složen od kulture krivnje, stresa i potrebe za rezultatima u kratkom periodu, postaje tempirana bomba za ekipu.

Zašto je kod nas upiranje prstom u drugoga nacionalni sport?

U većini slučajeva zaboravljamo da se problemi otklanjaju rješenjima i umjesto da odmah tražimo ta rješenja za realne probleme, vrijeme gubimo tražeći krivce. U načelu, to je način na koji se objašnjavaju učinjene greške zbog pomanjkanja timskog rada, što za posljedicu ima traženje krivca i odgovarajuće kazne, ali i činjenicu kako ne priznajemo da svatko unutar grupe ima svoj dio odgovornosti za pogreške. Svijet su nedavno zadivili Japanci koji su se, nakon ogromnih katastrofa koje su ih pogodile, s krizom nosili na način koji je svima pokazao što znači kultura u kojoj prevladavaju ponos, čast i traženje kolektivnog dobra ispred individualnog. Potpuna suprotnost od zapadne kulture gdje je individualizam primaran kao i kultura krivnje.

-    Griješiti je ljudski, ali je još više kriviti druge za to. (Baltasar Gracián)

Evo jedna zanimljiva priča koja će pojasniti zašto je gore navedena tvrdnja normalna u zapadnom svijetu:

"Hodajući po livadi farmer je naišao na orlovo jaje. Odnio ga je na svoju farmu i stavio u kokošje gnijezdo. Tako se mladi orlić izlegao i bio odgajan zajedno s ostalim pilićima. Misleći kako je jedan od njih, orao se ograničio da cijeli svoj život radi ono što su radili i ostali. Pretraživao je zemlju u potrazi za glistama i insektima, cvrkućući i kokodakajući. Čak je otresao krilima i letio po zraku nekoliko metara imitirajući tako ostatak kokoši. Godine su prolazile, a orao se razvio u veliku i snažnu pticu. Jednog dana otkrije na nebu veličanstveni prizor. Veliku pticu koja suvereno i spektakularno patrolira nebeskim prostranstvom. Sav u čudu, nije mogao prestati gledati i diviti se ptici koja svojim moćnim krilima dominira u zraku.

-    Što je to? - začuđeno zapita jednu kokoš koja je stajala uz njega.

-    To je orao, kralj svih ptica - odgovorila je pognute glave njegova kolegica.

-    On je sve ono što mi nismo. Ti i ja smo rođeni kako bismo držali pognute glave i gledali u pod - rekla je kokoš. Od tada se orao nikada više nije usudio pogledati u nebo, a tako kako su mu oduvijek govorili umro je vjerujući kako je samo obična kokoš."

 

born to win, conditioned to lose

Društvo je vjerna replika načina na koji razmišlja, što je i kako se ponaša većina individua. Istovremeno svatko od nas je kreacija napravljena na sliku i priliku načina razmišljanja, onoga što je i kako se ponaša društvo. Dalje od potenciranja naših vlastitih vrlina i urođenih kvaliteta, društvena mašinerija kapitalizma uvjerila nas je, kao i mladog orla, da smo jednostavne kokoši koje moraju stalno gledati u pod. Zato je uobičajeno živjeti u ograničenjima vlastitih strahova, frustracija i nedostataka. Zapravo, najveći zločin nad čovječanstvom je bio i ostao taj da se djeci uvjetuje mišljenje lažnim vjerovanjima koji priječe njihovo vlastito otkrivanje života. U toj dobi svi smo nevini i ne možemo se braniti od moćnih utjecaja društva koje kreira sustave vjerovanja i na poslijetku kreira naš identitet. Zahvaljujući našoj nemoći da sumnjamo i odlučujemo tijekom djetinjstva ne ostaje nam drugo nego vjerovati normama i dogmama koje su nam postavljene izvana. Koliko god mi i dalje taj proces zvali "edukacijom", nekako bi prikladniji naziv bio 'montaža' jer mnogi se sociolozi slažu kako činimo dio 'montažnog društva'. Generacija za generacijom odrasli nesvjesno projektiraju način kako vide i razumiju dječji svijet. Među ostalim svakodnevnim primjerima, često se može vidjeti situacija gdje malo dijete zapne za stol i padne. Pad ponekad izazove nelagodu i bol što za posljedicu ima plač. Taj plač privlači pozornost odrasle osobe koja je u tom trenutku zadužena za čuvanje klinca koja odmah trči kako bi ga uslužila. Bez obzira što je stol nepomičan objekt bez slobodne volje, odrasli čuvar djeteta će u najboljoj namjeri početi vikati:

-    Nevaljali stol! Nevaljali stol!

Takve optužbe uobičajeno smire klinca koji na svoj način počinje imitirati učitelja okrivljujući stol za udarac i bol koju osjeća. Međutim, ako klinac inspiriran odraslima koji ga čuvaju prihvati da je on taj koji se zabio u stol i zbog toga pao i udario se, onda je na putu da nauči kako je on uzrok boli, a ne stol. Tako možda s godinama, kad odraste, postane osoba koja neće kriviti druge ljude, situacije i život općenito svaki puta kad se sudari s osobom, stvari ili situacijom koja mu nanosi bol.

- Žalimo se kada na tušu curi hladna voda, ali vrednujemo li svaki puta kada curi topla? (Christophe André)

Volimo se žaliti na svoje partnere i djecu, ali... Nismo li možda upravo mi izabrali iste? Žalimo se na šefove i firme u kojima radimo, ali nismo li upravo mi izabrali i profesiju kojom se bavimo i radno mjesto gdje radimo? Žalimo se kako nam je aktualna situacija takva kakva je, a ne pitamo se jesmo li mi odgovorni i je li ta situacija u velikoj mjeri produkt odluka koje smo donosili tijekom našeg života?

"Dva mlada Židova, Karl i Joseph stvorili su jako intenzivno prijateljstvo tijekom tri godine užasnog terora za vrijeme boravka u nacističkom koncentracijskom logoru. Nakon 16 godina što se nisu vidjeli, nađu se na jednoj večeri. Karl je oženjen i ima dvije kćerke, a radi kao inžinjer u jednoj velikoj tvrtki. Nježno govori o svojoj obitelji i uzbuđeno o svom poslu. S druge strane, Joseph je živio praktički kao pustinjak i bezvoljno je pričao o svom poslu. Na kraju večeri, Joseph ogorčeno kaže:

-    Kako možeš živjeti tako mirno nakon nepravde koju smo iskusili?! Koliko god da vrijeme prolazi svaki dan se sjetim što su nam radili.

Nakon nešto duže pauze, Karl mu odgovori:

-    Dragi moj prijatelju. Naravno da se sjećam te tri godine koje smo proveli u onoj baraci. Međutim, iako je prošlo već 16 godina kako smo oslobođeni upravo sam shvatio da sam ja slobodan čovjek, a da si ti ostao zatvoren tamo."

I tako društveno instruirani i naviknuti na kulturu krivnje svi bismo mi htjeli promijeniti svijet, a nitko ne želi promijeniti sebe. Rješenje zvuči jednostavno. Prihvatiti da smo mi ti koji se trebamo promijeniti ukoliko želimo da se i svijet oko nas mijenja. Ideja traženja krivca trebala bi se zamijeniti za ideju učenja iz grešaka i prihvaćanja istih kao sastavnog dijela ljudske prirode, a timski rad trebalo bi gledati kao izvor neprekidne komunikacije, učenja i dijeljenja rizika, te pokušaja da se pogreške izbjegnu.

Odgovornosti i prava?!

Osoba koja je cijelo vrijeme zaštićena i kojoj se uobičajeno daje ono što želi razvija takozvani "mentalitet imam prava" i uvijek sebe stavlja na prvo mjesto. Dosta mladih u današnje vrijeme živi u uvjerenju kako oni nešto moraju dobiti, da se njima nešto treba dati, a rijetki su oni koji shvaćaju da i oni trebaju davati, te da se trebaju truditi i svojim trudom izboriti, odnosno zaslužiti ono što žele i čemu se nadaju.

Naletio sam tako na jednu zanimljivu i poučnu priču koju ću podijeliti s vama:

"Došao mladić na razgovor za važan posao u jednoj velikoj tvrtki. Nakon što je prošao inicijalno testiranje red je došao na završni razgovor s direktorom tvrtke. Direktor je pregledao njegov životopis koji je bio besprijekoran, te ga upitao:

-   Jesi li primao stipendiju za vrijeme školovanja?

-   Nisam - odgovorio je mladić.

-   Dakle, sve troškove pokrio je tvoj otac?

-   Tako je.

-   A gdje ti radi otac?

-  Moj otac obavlja poslove sa željezom, ima malu radionicu - pomalo zbunjeno je prokomentirao mladić.

Zatim je direktor zamolio da mu pokaže svoje ruke na što je mladić ispružio mekane i glatke dlanove.

-   Jesi li koji put pomagao svom ocu u poslu? - upitao je direktor.

-   Nikada. Moji roditelji su od mene uvijek tražili da čitam knjige i učim, a osim toga on te poslove obavlja puno bolje nego ja - odlučno je odgovorio mladić.

-   Imam jedan zahtjev za tebe. Danas idi kući i operi ruke svome ocu, a onda se sutra ujutro vrati da završimo ovaj razgovor.

Zbunjeni mladić procijenio je kako su mu šanse da dobije posao dosta dobre pa odluči poslušati što mu je direktor rekao. Došavši kući zamoli oca da mu dopusti oprati mu ruke. Otac je najprije ostao u čudu da bi na kraju ipak pružio ruke kako bi uslišio želju svome sinu. Mladić je polako počeo prati ruke svog oca i prvi puta zapravo primjetio koliko su njegove ruke naborane i pune ožiljaka. Neki su žuljevi bili toliko bolni da je koža pucala samo na dodir. Po prvi puta u svom životu mladić je shvatio koliko puno znače te dvije ruke koje su danonoćno radile kako bi se on mogao školovati. Žuljevi su bili cijena njegove edukacije i budućnosti. Nakon što mu je oprao ruke, mladić je u potpunoj tišini oprao i pospremio cijelu radionicu, a nakon toga je do dugo u noć razgovarao sa svojim ocem.

Iduće jutro mladić se pojavio u uredu. Vidjevši tragove suza u njegovim očima direktor ga je upitao:

-   Možeš li mi reći što si jučer napravio kod kuće i što si naučio?

-   Oprao sam ocu ruke kako ste i rekli da napravim. Poslije sam još oprao i pospremio radionicu. Naučio sam vrednovati život. Sad mi je jasno da bez mojih roditelja ne bih bio ovo što jesam danas. Pomažući ocu shvatio sam koliko je teško postići nešto samostalno. Počeo sam cijeniti važnost i vrijednost pomaganja obitelji.

-   To je ono što ja tražim kod svojih zaposlenika. Želim zaposliti osobu koja može cijeniti pomoć drugih, osobu koja prepoznaje trud drugih i koja neće postaviti novac kao jedini cilj u životu. Primljen si - završio je direktor."

Ako ste roditelj ili trener koji radi s djecom razmislite jeste li zaštitnički tip i pomažete li na taj način ili odmažete djeci. Bez obzira koliko veliki klub bio ili koliko novca imali kao roditelji dopustite djeci da sudjeluju u pospremanju, pranju posuđa, skupljanju lopti i materijala, slaganju stvari za trening i sličnim sitnim aktivnostima koje će ih naučiti da cijene zalaganje i uloženi trud, te da steknu vlastito iskustvo rada i suradnje s drugima kako bi se stvari obavile.