Razvoj kreativnosti iliti priča o leptiru

Gdje je nestala kreativnost? Zašto se ljutimo na igrače kada ne znaju prepoznati određenu situaciju u igri i kada nemaju adekvatno rješenje za istu? Kako to da pojedini igrači ili većina njih uvijek reagiraju jednako ili vrlo slično bez obzira na činjenicu kako se uvjeti u igri stalno mijenjaju?

Pročitajte si vrlo zanimljivu i poučnu priču koju sam posudio iz knjige Xesca Espara "Jugar con el Corazón" [Igrati srcem]:

Student biologije u laboratoriju sa svojim profesorom analizira proces pretvorbe gusjenice u leptira. Deset čahura počelo je pucati i malo po malo otvarati se. Kad su ostale još tri čahure profesor kaže studentu:

- Idem na jedan sastanak i vraćam se u roku od sat vremena. Ostani tu i nadziri čahure.

Već nakon nekoliko minuta otvori se jedna čahura i iz nje izleti leptir. Odmah zatim i druga iz čije je unutrašnjosti također izletio leptir. Međutim, prošlo je pola sata, a treća čahura se i dalje ne otvara. Student se zabrine kako će profesor  po povratku vidjeti da se čahura nije otvorila i pomislit će da je on nešto krivo napravio. Stoga odluči uzeti skalpel i njime napravi kratki rez na čahuri kako bi pomogao leptiru da izađe van. Leptir izađe van, raširi krila, međutim ne može ih podići i tako niti poletiti. Zabrinuti student pomisli kako je možda skalpelom oštetio neki živac ili nešto. U tom trenutku vraća se profesor i pita kako je prošlo sve, a student odgovara:

- Mmmmm, dobro... Svi su izašli van, ali ima jedan koji ne može poletiti.

-Sve je prošlo normalno?- upita profesor.

- U principu nije bilo nekih problema. Baš naprotiv, pomogao sam ovom zadnjem leptiru da izađe jer sam mislio da bi mogao uginuti ako ne interveniram, ali moguće je da sam mu pri tome oštetio živac ili krilo- opravdava svoj čin student.

- Nisi mu oštetio ni živac, a ni krilo, međutim učinio si ga beskorisnim za cijeli život. Leptir zahvaljujući naporu i trudu koji uloži kako bi probio čahuru i izašao van postigne to da mu se krila ispune krvlju i tek tada ih može upotrebljavati. Ukoliko leptir sam ne probije čahuru nikada neće biti u mogućnosti poletiti.

Sad malo zastanite... Dajte si malo vremena i razmislite.

Zatim pokušajte zamisliti trening na kojem je postavljena hrpa čunjeva i oznaka koji igračima obilježavaju put kojim se moraju kretati. Zatim slijede uputstva tipa:

- Zabodi do onog čunja, nakon toga trčiš iza ovog drugog čunja, a potom zaobilaziš treći i kod onog četvrtog ćeš primiti loptu koju zatim vodiš oko stalaka,...

Zvuči poznato? Već ste vidjeli takav trening ili ga odrađivali? Onda ste vi upravo jedan od "studenata" iz priče koji usmjeravanjem "pomaže" djeci da budu bolji igrači, a zapravo ih ograničavate i sputavate u razvoju kreativnosti. Problem je što trenere znanje ponekad koči pa upadaju u zamku jer misle da ako prepuste djeci da sami pronađu rješenje onda će na treningu nastati kaos jer se ona neće ponašati i kretati kao što piše u knjigama o taktici. 

Cijeli svijet se divi potezima Ivana Balića i svima je jasno kako su ga njegova improvizacija i kreativnost u napadu doveli do titule jednog od najboljih igrača svih vremena. Ipak, koliko trenera dopušta klincima na treningu ili utakmici da pokušaju nešto tog tipa? Da pokušaju pronaći neobično i neočekivano rješenje. Dodavanje iza leđa, preko ramena, frk, lob,...? Ja osobno ne poznam puno trenera koji su tolerantni na takav tip rješenja. Puno poznatija verzija mi je ona u kojoj oni svojim igračima govore:

- Baci se na glavu i zakucaj tu loptu u gol; Šutni svom snagom pa ako ti obrani nema veze; Ne izmišljaj gluposti; Kakvo je to dodavanje?,...

Obožavamo igrače koji imaju "ono nešto". Na tribine dolazimo gledati igrače kao što su Mikkel Hansen, Lars Christiansen i Uwe Gensheimer koji donose "vic" u igru, a na treningu stvaramo robote koji čekaju uputstva za svaku stvar koju trebaju napraviti na terenu. 

Možda je vrijeme da preispitamo svoje metode i načine rada? Jako je bitno da dopustimo našim "leptirima" da sami svojim trudom, zalaganjem i radom "razviju svoja krila i polete" jer ako im mi svojim usmjeravanjem stalno budemo "pomagali" učinit ćemo ih beskorisnima za cijeli život.

Velike sportske pobjede

Vrijeme i društvo u kojem živimo toliko su nas izopačili da nam se normalne stvari zapravo čine čudnim i nevjerojatnim. U tako okrutnom svijetu gdje je žudnja za materijalnim isplivala na vrh i gdje se ne biraju sredstva kako bi se do željenog stiglo pod bilo koju cijenu prava je rijetkost pronaći priču ili situaciju u kojoj briga za drugim prevladava ispred osobnih interesa. Upravo bi sport trebao biti jedno od sredstava koje mlade ljude uči pozitivnim vrijednostima i nesebičnosti. Ipak, profesionalni je sport skrenuo u krivom smjeru i orjentiran je uglavnom na samopromociju i ostvarivanje osobnih interesa i ciljeva bez obzira na posljedice.

Međutim, još uvijek se mogu pronaći lijepe sportske priče koje nam vraćaju vjeru u ljudsku dobrotu i moralnost koju podučavamo djecu na početku njihovih sportskih karijera, a koja se zatim negdje putem očito zagubi.

Junakinja današnje priče kenijska je atletičarka Jacqueline Nyetipei Kiplimo, maratonka koja je osvojila srca cijelog svijeta svojom humanom gestom. Naime, ona je na maratonu u Šangaju 2010. godine odlučila pomoći hendikepiranom kineskom trkaču tako što je uz njega trčala od 10. do 38. kilometra i pomagala mu da se okrijepi na svakoj stanici za vodu što je favoriziranu Kenijku usporilo pa je zbog toga završila na drugom mjestu i tako propustila priliku da kroz ciljnu ravninu prođe prva i osvoji visoku nagradu od 10000 dolara. 

Jacqueline u Šangaju nije osvojila maraton i veliku novčanu nagradu, ali ona je po meni osvojila puno, puno više. Iako po rangu druga, Kenijka je bila prva u svim segmentima, a naročito u onom najbitnijem, segmentu ljudskosti. Jacqueline je pobjednica nad pobjednicama jer samo veliki sportaši i još veće osobe mogu napraviti ovakvu nesebičnu gestu u kojoj zaborave na sebe kako bi pomogli drugima.

Uganuće skočnog zgloba: MEAT vs RICE protokoli

Uganuće skočnog zgloba jedna je od najčešćih ozljeda u sportu općenito i sportaši se gotovo svakodnevno susreću sa situacijama u kojima dolazi do blažih ili težih oblika ove ozljede. Spriječiti nastanak same ozljede je nemoguća misija, ali se pravilnim treningom i takozvanim vježbama prevencije može utjecati na smanjenje rizika od nastanka istih ali i ublažavanja posljedica kada do ozljede već dođe. O načinima i metodama prevencije napisani su brojni radovi i članci, a svode se na ispravan i kvalitetan trening koji će ojačati zglobove i umanjiti rizik od ozljede. Ja bih se u ovom postu osvrnuo na situaciju u kojoj se nažalost ozljeda već dogodila, odnosno o tretmanu i protokolu rehabilitacije nakon što je do ozljede ipak došlo. 

Kod nas se od pamtivijeka uganuće zgloba rješava na način da se stavlja led na ozlijeđeno mjesto, zatim da se isto to mjesto dobro zamota u elastični zavoj (ukoliko odete kod liječnika opće prakse vrlo vjerojatno ćete završiti i s longetom ili gipsom), a noga se po preporuci mora držati i na povišenom. U malo stručnijim krugovima za tu metodu postoji i naziv, a ona se zove RICE što bi bila engleska kratica za Rest, Ice, Compression i Elevation ili u prijevodu na hrvatski odmor, led, kompresija (pritisak) i povišenje. Ova je metoda postala tradicionalna i toliko uvriježena da je teško i zamisliti kako postoji drugo rješenje ovog problema, a ljudi koji bi se drznuli sumnjati u istu ispraćeni su nevjericom i prijekim pogledima. Ja sam se naučio ne slijediti masu nego pokušavam saslušati i drugu stranu te onda sam zaključiti o ispravnosti nečega tako da sam o ovoj temi dosta istraživao i isprobavao, te shvatio kako RICE metoda ne samo da nije najpovoljnija nego je i kontraproduktivna kod ozljeda tetiva i ligamenata i kako postoji drugi protokol koji se službeno zove MEAT i puno je prihvatljiviji i bolji zbog nekoliko razloga koje ću navesti u daljnjem tekstu.

MEAT je engleska kratica za Movement, Exercise, Analgesics i Treatment ili na hrvatskom kretanje, vježbanje, analgetici i tretman (obrada). Zašto je MEAT dobra, a RICE loša metoda za rehabilitaciju uganuća skočnog zgloba? 

Uganuće skočnog zgloba najčešće prati bolna oteklina, a osnovna premisa RICE metode je kako je edem (oteklina) štetan za tkivo i mora se smanjiti. Brojni su stručnjaci upali u zamku jer su pretpostavili kako su mišići jednaki tetivama, a tetive ligamentima što je daleko od istine. Upravo razumijevanje razlika između ligamenata i mišića ključno je da bi se shvatilo zašto je RICE metoda potpuno neprimjerena u liječenju tetiva i ligamenata. Osnovna i najveća razlika je u prokrvljenosti. Mišići imaju dobru prokrvljenost i zbog odlične cirkulacije brzo zacijeljuju i rijetko ostavljaju dugoročne posljedice i probleme, dok ligamenti zbog svoje slabe prokrvljenosti često nepotpuno zacijeljuju i uzrok su kroničnim bolovima i ozljedama u sportu. Velika oteklina u kojoj se nakupljaju tekućine u mišićima mogu stvoriti probleme jer oteklina vrši pritisak na mišićno tkivo zbog čega se smanji cirkulacija, a oteklina se još više poveća pa se i vrijeme oporavka još više produlji. Taj začarani krug može u nekim situacijama dovesti i do trajnog oštećenja mišića, živca ili krvotoka, a zbog toga je RICE metoda vrlo uspješna i dobra za mišićna oštećenja, međutim potpuno krivo primjenjuje se i kod ozljeda ligamenata gdje dolazi do skroz drugačijeg spleta okolnosti. Ligamenti su male i vrlo čvrste vezivne strukture koje povezuju kosti u zglobovima. Izgrađeni su od kolagena, a to je jedna od najčvršćih supstanci u ljudskom tijelu. Ligamenti sami po sebi nemaju krvnih žila, a krv primaju od malih zglobnih kapilara. Ukoliko su te kapilare popucale kao posljedica ozljede onda ionako mali dotok krvi u ligament je u potpunosti prekinut. Sve komponente RICE metode svode se na smanjenje cirkulacije u ozlijeđenom dijelu, a zapravo je to upravo ono što ligamentu fali kako bi prije zacijelio. Odmor i praktički potpuna imobilizacija ekstremno su štetni za zglob i ligamente jer usporavaju metabolizam u tom dijelu. Ligamenti sami po sebi trebaju dosta da zacijele, a imobilizacijom se vrijeme oporavka udvostručuje. Isti učinak ima i led koji smanjuje temperaturu i tako usporava metabolizam ali i proces oporavka.

MEAT protokol potiče brži i kvalitetniji oporavak zbog više razloga. Kontrolirane kretnje ključne su jer povećavaju dotok krvi u ozlijeđenu zonu otklanjajući oštećene tvari. Pokreti za posljedicu imaju stvaranje topline koja povećava protok krvi do oštećenog dijela. Prirodni analgetici pomažu u zacijeljivanju jer pomažu u zarastanju mekih tkiva smanjujući viskoznost ili ljepljivost vanstaničnih tekućina što za posljedicu ima povećanje transporta otpadnih tvari iz ozlijeđenog dijela čime se direktno utječe na smanjenje otekline, a da se pri tome ne remete prirodne upalne reakcije kojima tijelo obnavlja oštećenu zonu. U stranoj literaturi spominju se bromelain koji se nalazi u ananasu kao i papain kojeg pronalazimo u papayi. Za jako bolne ozljede propisuje se i lijek codein koji oslobađa od bolova, ali bez utjecaja na prirodne mehanizme izliječenja. I na poslijetku tretman, odnosno obrada ozlijeđenog zgloba od strane stručnjaka kojim će se još više ubrzati i poboljšati proces oporavka. Ovo se odnosi na fizikalnu terapiju, masažu, kiropraktički tretman, ultrazvuk, miofascijalno opuštanje i električnu stimulaciju. Sve nabrojano poboljšava protok krvi i utječe na bolje zacijeljivanje mekog tkiva.

Stoga idući put kad vam se dogodi da netko od sportaša ugane zglob, razmislite koju ćete metodu primijeniti za oporavak i koliko će taj oporavak trajati, odnosno koliko će proces oporavka biti kvalitetan.

Treniramo li kako igramo?

Ovo je razdoblje u kojem se velika većina rukometnih klubova nalazi na pripremama za predstojeću sezonu. Najosjetljivije vrijeme za sportaše jer je na rasporedu najteži dio trenažnog ciklusa, ali dio bez kojeg se jednostavno ne može i koji se svake godine iznova mora odraditi kako bi sportaši bili što zdraviji i spremniji za natjecanja za koja se pripremaju. Istovremeno, pripremni je period najzahtjevniji i za stručni kadar jer tu se ne dopušta improvizacija i svaki trening mora biti isplaniran do najsitnijih detalja kako bi se zadovoljila dva već spomenuta uvjeta, a to su zdravlje i spremnost sportaša za natjecateljski dio. Nažalost, dojma sam kako je danas baš improvizacija temelj na kojem se bazira velika većina priprema u rukometnim klubovima. Neki treneri i dan danas primjenjuju pripreme koje su oni prolazili dok su bili igrači jer je to tada bilo baš super i donosilo je rezultat, neki prepisuju pripreme i treninge drugih klubova bez obzira što im struktura igračkog kadra nije niti slična, dok neki pate od pomodarstva pa na pripremama slažu vježbe kojih se ne bi posramili niti najbolji svjetski cirkuski akrobati. Rijetki su oni koji dobro razmisle kakve igrače imaju u ekipi i koji sustav igre žele primjenjivati, a onda na osnovu toga planiraju i programiraju rad u pripremnom periodu.

Postoji jedna jako zanimljiva fraza koju treneri dosta često vole primjenjivati u situacijama kada nisu zadovoljni načinom na koji njihovi igrači odrađuju trening i onda ih žele "ukoriti" pa im kažu otprilike ovako:

- Kakav si na treningu, takav si i na utakmici.

Izraz je to koji ne može biti točniji i koji tako slikovito govori jedinu pravu istinu, a ona glasi da je način na koji treniraš onaj na koji ćeš i igrati. Međutim, mene zanima znaju li treneri da se ova rečenica zapravo najvećim dijelom odnosi na njih i njihov rad? Oni se trebaju zapitati što žele od svoje ekipe i onda smisliti metode i načine treninga kako bi postigli ciljeve i ostvarili zadatke koje postavljaju pred svoje igrače. 

Ja ću ovdje navesti samo neke od stvari koje meni nisu jasne, a provode se svakodnevno i učestalo u gotovo svim klubovima.

* Ako je sport kojim se bavimo rukomet, zašto se za igranje rukometa pripremamo tako da treniramo atletiku i slične discipline? Definitivno se previše vremena troši na zbrajanje kilometara pređenih po brdima i dolinama tako da ostaju mrvice za uigravanje i uvježbavanje sustava igre.

* Ako je osnovno sredstvo za igranje rukometa lopta, a dvorana mjesto gdje se igra i  parket medij na kojem se igra, kako je moguće da se treninzi baziraju na radu bez lopte i izvan dvorane kroz duži period? Nerijetko se plan priprema sastoji od uvodna 2 pa čak i 3 tjedna "suhog" treninga izvan dvorane gdje se "zaboravlja" na rad s loptom. Onda dođe period odigravanja pripremnih utakmica u kojima igra izgleda užasno, a treneri imaju opravdanje kako su noge i ruke teške pa je normalno da se uzalud protrate prve dvije do tri utakmice jer se eto tek krenulo raditi s loptama pa se ne može očekivati da igra bude dobra. Možda da se prvih par prijateljskih utakmica odradi na atletskoj stazi ili u nekoj šumi?

* Ako želimo brze i agilne sportaše zašto ih onda treniramo sporo? Početak priprema obilježavaju maratonske dionice koje znaju nerijetko prelaziti i pola sata trčanja u komadu ali u sporom i umjerenom tempu. Ja još uvijek nisam pretjerano iskusan, ali svejedno se ne sjećam da sam ikada vidio rukometnu utakmicu u kojoj igrači laganim kasom trče pola sata u komadu i to još u krug! Treniramo svoje igrače da budu maratonci, a na utakmici od njih zahtjevamo da budu sprinteri. Nije li to pomalo paradoksalno?

I za kraj ove moje refleksije želim još napomenuti kako ozljede na pripremama nisu normalan dio trenažnog procesa, kako to većina trenera prezentira i prikazuje. Nevjerojatno mi je kad pročitam u novinama da trener ocjenjuje pripreme riječima

- Imamo nekih ozljeda ali to je normalno u pripremnom dijelu.

E pa dragi moji treneri to nije normalno. Ozljede se mogu dogoditi i događaju se, ali da su normalne s time se ne mogu složiti. Slažem se kako dio krivice snose igrači koji na pripreme dođu nespremni direktno s plaže, ali veliku ulogu ima plan i program priprema kao i njegova provedba, a tu je glavna odgovornost na stručnom stožeru. Ukoliko niste uspjeli utjecati na svijest svojih igrača da budu odgovorni i rade u vrijeme pauze te na pripreme dođu spremni, onda vam nema druge nego raditi kompromise i prilagođavati pripreme njihovom trenutnom stanju, jer ići se inatiti i raditi prema planu koji nije adekvatan  stanju igrača dovodi do ozljeda, a kad se ozljeda dogodi onda je svejedno tko je kriv jer u toj situaciji svi gube. I igrač i trener i ekipa, a to vjerujem nikome nije cilj.