VIKEND MUDROSLOVIJE

Za ciljeve do kojih vrijedi doći nema prečica. 

Ugodan vikend i SRETAN BOŽIĆ!! 

VIKEND MUDROSLOVIJE

- Nikada nećeš doći do cilja ako se zaustavljaš i gađaš kamenjem svakog psa koji laje - Churchill. U prijevodu na naški 'pusti selo neka priča'... Ne zamarajte se stvarima na koje ne možete utjecati. Držite se svojih ideja ma što drugi mislili o tome. Ugodan vikend!

Koja je cijena razbijenog prozora?

U jednom eksperimentu socijalne psihologije, profesor Philip Zimbardo sa Sveučilišta Stanford ostavio je dva identična automobila na dva različita mjesta. Jedan auto ostavljen je u siromašnom i konfliktnom naselju Bronx u New Yorku, dok je drugi  ostavljen u mirnom, bogataškom naselju Palo Alto u Kaliforniji. Kao što se i očekivalo već nakon nekoliko sati u Bronxu je došlo do prve provale, a u roku od tri dana auto je u potpunosti rasturen. Odneseno je sve uporabljivo, a ono što je ostalo uništeno je. Auto u Kaliforniji stajao je tjedan dana netaknut. Logika nalaže kako je siromaštvo povezano s uzrocima delikvencije. Međutim, eksperiment nije završen na tome. Istraživači su odlučili razbiti jedan prozor na, do tada netaknutom autu, a rezultat je bio potpuno identičan slijed događaja kao u Bronxu tako da je u nekoliko dana i taj auto u potpunosti uništen. Što se to dogodilo da je pokrenulo nasilnu reakciju u mirnom i teoretski stabilnom naselju?

 Jedan razbijeni prozor na napuštenom autu prenosi ideju o nebrizi koja narušava kod o suživotu, ideju o nedostatku normativa i pravila, kao da ništa ne vrijedi. Svaki novi napad na auto pojačava i multiplicira tu ideju sve dok se ne pretvori u iracionalno nasilje. Psihologija objašnjava ovaj fenomen kao 'teoriju razbijenih prozora', a ona glasi otprilike ovako: razbije li se jedan prozor na zgradi i nitko ga ne popravi ubrzo će biti razbijeni svi ostali prozori.

Ova teorija ima veliki utjecaj u našim životima, a na nama je da odlučimo hoćemo li prozor popraviti odmah kad se razbije ili ćemo dopustiti da nam život izgleda kao one polunapuštene tvorničke zgrade sa zidovima punim razbijenih prozora. 

Kako teorija razbijenih prozora funkcionira u sportskim ekipama? 

Ponekad trener ne ispuni neko malo obećanje (razbijeni prozor) misleći kako nije bitno i da nitko neće primjetiti. Pri tome sam sebe opravdava razmišljajući kako će on odlučivati koja su to obećanja i kompromisi s drugim osobama važni, a koji su manje bitni. Razlika između onoga što kaže i što čini očiti je manjak poštovanja, a poštovanje u ekipi temeljna je vrijednost za uspješnu suradnju i funkcioniranje tako da vrlo brzo dođe do razaranja svih preostalih prozora, odnosno sklada ekipe.

Česta je pojava da u startu ne kažemo nekome ono što bismo trebali nego to prešutimo jer ne želimo izazvati sukob, a upravo time širom otvaramo vrata toj osobi da i dalje ponavlja svoje neprimjereno ponašanje sve dok nam ne izazove neprimjerenu reakciju u najgorem mogućem trenutku. Sve to jer nismo odmah popravili razbijeni prozor.

Igrači znaju propustiti trening pravdajući se raznoraznim razlozima (razbijeni prozor), a onda nakon par tjedana ili mjeseci shvate da su svi prozori porazbijani, odnosno da više minutaža nije onakva kakvu očekuju, drugi su ispred njih ili se u lošijem scenariju dogodila ozljeda. Tada se traže krivci i opravdanja.

Zabranjeno pušenje u jednoj od svojih pjesama kaže – A kad hladni vjetar dođe u tvoje krajeve...- shvatit ćemo kako je sa svakim sljedećim razbijenim prozorom sve teže pronaći rješenje. Svaki put kad razbijemo prozor i ne popravimo ga udaljavamo se od osobe kakva želimo biti, od ekipe kakvu želimo imati i čiji član želimo biti. Razbijati prozore i ne popravljati ih znači razilaženje sa životom koji je povezan s našim stvarnim vrijednostima, onim što nam je bitno. Svi mi dobro znamo koji su to razbijeni prozori u našim životima, unutar obitelji, u vezi, u ekipi, s prijateljima,... Riječ je samo o tome da ih moramo postati svjesni i da se bacimo na posao. Zato trebamo zasukati rukave i svaki razbijeni prozor što prije popraviti kako bi i nama i svima oko nas život bio bolji i ugodniji.    

Zvijezda tima je ekipa. U ekipi ne postoji JA!

Nerijetko nam se u životu događaju situacije gdje se osjećamo tako mali i beznačajni. Željeli bismo promijeniti svijet, pomoći, a onda si govorimo: "pa ja sam samo kap u moru. Što ću ja to napraviti da bi moglo bitnije utjecati i izazvati neke značajnije promjene?"

Nismo niti svjesni koliko smo u krivu, koliko ponekad male stvari mogu značiti i koliko utjecaj na samo jednu osobu može pokrenuti čitav niz promjena i utjecaja. S druge strane nije ni bitno hoćete li uspjeti promijeniti svijet, ali je izuzetno važno ako i samo jednoj osobi uspijete utjecati na njezin svijet jer to je njen čitav svijet. Evo dobra priča iz knjige 'Pogled s vrha' (Zig Ziglar) koja slikovito opisuje ovo o čemu pišem:

- Djed i unuk zajedno šeću plažom punom nasukanih morskih ježinaca. Djed se stalno saginje uzima jednog po jednog te ih baca u more. Nakon nekog vremena unuk ga upita što radi. Djed mu uz smiješak odgovara: - Sinko, ovi su ježinci živa bića i ako ih ne vratim moru, umrijet će na suncu. Unuk će opet: - Ali, djedice, ima ih na tisuće! Što ovih nekoliko može promijeniti? Djed se polagano sagne, uzme još jednog, baci ga u more i reče: Ovom morskom ježu je to najvažnija stvar na svijetu.

U sportskim kolektivima puno je primjera takvih individualnih utjecaja, gdje nesvjesni da svojom energijom možemo 'zaraziti' ljude oko sebe izazivamo nekada pozitivne, nekada negativne reakcije. Svi koji ste u sportu zasigurno ste doživjeli situaciju gdje sportaš u jednom trenutku kaže otprilike ovako: "zašto bih se ja trudio kad svi drugi zabušavaju?" Ili još gore kad trener ima sličan pristup razmišljajući kako mu je ekipa loša i kako se nitko ne trudi zbog čega ni on ne treba davati svoj maksimum i biti entuzijast. Jasno vam je da takve ekipe ne doživljavaju svoje zvjezdane trenutke i ne ostvaruju ni približno svoje potencijale jer se nalaze u začaranom krugu u kojem nema povjerenja, a zajedništvo i kolektivna odgovornost su strani pojmovi.

Ipak, na sreću, postoje ekipe koje postižu nevjerojatne rezultate i svi sa strane im se dive iako ne mogu razumjeti kako dolaze do takvih uspjeha koji su daleko iznad očekivanja. Tu situaciju u svojoj knjizi 'Lideri jedu posljednji', Simon Sinek objašnjava na način da takve ekipe imaju stvoren takozvani sigurnosni krug unutar kojeg svi članovi bezuvjetno vjeruju jedni drugima i zbog toga ne gube energiju na strahovanje od vanjskih utjecaja koji bi ih mogli ugroziti nego je sva energija usmjerena na izvršavanje zadataka i ciljeva. Ekipa u kojoj si članovi međusobno vjeruju je ekipa u kojoj vlada zadovoljstvo i pozitivna radna atmosfera, a svakom članu je uloga da održava sigurnosni krug i svačija je odgovornost da ostali unutar kruga budu zadovoljni. To znači da nema osobnih interesa i samoisticanja.

Dobar primjer sigurnosnog kruga je Sparta, ratničko društvo u antičkoj Grčkoj čije su se snage, odvažnosti i izdržljivosti svi bojali. Međutim, moć Spartanske vojske nije dolazila iz oštrica njihovih mačeva nego iz snage njihovih štitova. Gubitak štita u borbi smatrao se najvećim zločinom koji bi Spartanac mogao počiniti. Ukoliko bi Spartanski ratnik, boreći se, izgubio kacigu ili oklop za tijelo bilo bi mu oprošteno, ali onaj koji bi izgubio štit bio bi lišen svih građanskih prava. Razlog je po njima bio vrlo jednostavan. Kaciga i oklop za tijelo služili su vojniku za osobnu zaštitu, dok je štit koristio za obranu i sigurnost cijele linije.

Tako i snaga, odnosno kvaliteta ekipe ne dolazi iz ostvarenih rezultata nego od toga kako dobro se njeni članovi podnose i surađuju što podrazumijeva kompletnu strukturu od predsjednika, direktora i trenera do igrača koji imaju najmanje minuta provedenih na terenu.

Promjene (treći dio): kap je ta koja prelije čašu!

Članak 1 i članak 2 pokazali su da je osnovni cilj promijeniti sebe kako bi se i okolina ali i situacije oko nas mijenjale onako kako mi želimo. Isto tako saznali smo kako i zašto te promjene nisu lagane, a danas ćemo pokušati doznati kako do tih promjena ipak doći.
 

Stara izreka kaže da i najdulje putovanje počinje jednim običnim korakom. Tako i za bilo kakvu promjenu ne bi trebalo težiti velikim stvarima nego krenuti polako, detalj po detalj, sitnicu po sitnicu, korak po korak. Velike stvari ne događaju se velikim promjenama nego zbrojem malih. Voda je na 99 stupnjeva samo jako vruća, ali na 100 stupnjeva mijenja svoje stanje. Dovoljan je samo jedan stupanj.

U nastavku pročitajte poučnu priču iz knjige 'Igrati srcem' [Jugar con el corazon] Xesca Espara u kojoj se slikovito objašnjava koliko su ponekad sitni detalji dovoljni da bi se napravila velika promjena:

"Prije nekoliko godina imao sam čast da predajem metodiku treninga na jednom seminaru za direktore golf terena na Sveučilištu Južna Karolina. Jedan od uvjeta da bi se sudjelovalo na seminaru bio je visoka razina znanja igranja golfa. Na svu sreću isti uvjet nije bio potreban i za predavače jer sam ja u životu jedva desetak puta udario golf lopticu. To sam upravo na jednom od predavanja komentirao:

-    Neshvatljiva i nevjerojatna mi je preciznost koju imate igrajući golf. Sposobni ste udariti tu lopticu izrazito jako ali i nevjerojatno precizno u isto vrijeme. I to radite konstantno. Jednostavno vam se divim. Ja bih možda uspio udariti lopticu toliko snažno kao vi, međutim, između vaše i moje loptice vjerojatno bi razlika bila oko 150 metara.

U razredu je nastao žamor, a tada je Mark, jedan od najboljih igrača tamo rekao:

- Nemoj biti tako siguran. Zapravo je između tebe i nas razlika samo u nekoliko milimetara.

- Kako to misliš? Možeš li mi molim te objasniti kako bih to ja mogao udariti lopticu a da padne samo nekoliko centimetara od vaših? -zapitao sam iznenađeno.   

- Pogledaj jednu stvar - objasnio je - Stvarna razlika u trenutku udarca po loptici zapravo je samo nekoliko milimetara - rekao je gestikulirajući svoj golferski zamah.

- Događa se to da nekoliko milimetara razlike tu, pred tvojim nogama, ima za posljedicu razliku u kutu izlaska loptice od 10 stupnjeva koji se poslije pretvori u 100 metara razlike kada loptica padne na tlo. Zapravo da bi imao jednaku preciznost kao mi morao bi samo popraviti nekoliko milimetara.

Kakva životna metafora, pomislih. Ponekad izvana tražimo poboljšanje koje izgleda enormno i kao posljedica ogromnog rada, kad je zapravo sve što trebamo napraviti mala promjena, ali iznutra, u nama samima. Ponekad je izvrsnost bliže nego što možemo i zamisliti i potrebno je samo promijeniti neke od naših navika za neke druge. Ne postoji točno određena akcija na utakmici koja određuje pobjednika, ne pobjeđuje onaj tko zabije ljepši gol, nego zbroj svih akcija od početka do kraja utakmice odredit će konačnog pobjednika"

Promjene (drugi dio): u ponedjeljak krećem na dijetu!

U prvom dijelu serijala o promjenama navika zaključak članka je kako najprije treba promijeniti sebe da bi se i svijet i situacije počele mijenjati.

Međutim, kako promijeniti sebe kad je to tako teško?

Doktor Joe Dispenza na slikovit i duhovit način objašnjava što se sve događa u našem tijelu kad pokušavamo formirati novu naviku za koju je potrebno riješiti se neke stare, obično loše, navike.

Prema njegovoj teoriji, navika je kada tijelo postane um, a da bismo se promijenili nužno je um izvući iz tijela i staviti ga natrag u mozak za što je potrebna čvrsta volja. Zato na dijetu krećemo od ponedjeljka, počinjemo spremati ispit od sutra, obvezujemo se da ćemo biti sretniji i bolji u slijedećoj stresnoj situaciji, prestajemo pušiti i piti idući mjesec, a gotovo nikada ne djelujemo odmah tog trenutka. 

Pogledajte zanimljivi video (postoje hrvatski titlovi pa ukoliko se automatski ne uključe onda ih sami uključite ručno) za koji se isplati izdvojiti osam minuta vremena: 

Zašto je teško promijeniti naviku? Joe Dispenza

Promjene (prvi dio): nisam JA!?

U nastavku slijedi trilogija o promjenama navika: 

Tradicionalno je uvriježeno mišljenje kako su samo mentalni poremećaji predmet istraživanja psihologije. Do pojave pozitivne psihologije vjerovalo se kako su sreća, velikodušnost i ostala pozitivna stanja reprezentativne značajke ljudi zbog čega im nije potrebno pridavati veliku pažnju. Međutim, na našu žalost službeni podaci jasno pokazuju kako u posljednjim desetljećima u industrijaliziranim društvima sve više prevladava depresija i da većina ljudi ne uživa u sreći i veselju.

Kakve to veze ima sa sportom i sportskim ekipama?

Brojni lideri (treneri, direktori, predsjednici, čelnici klubova) smatraju kako dobru izvedbu svojih sportaša treba postići pritiskom i prijetnjama kao osnovnim alatom jer se uobičajeno vjeruje kako se sportaši vole opustiti, ne trude se dovoljno i izbjegavaju svoje odgovornosti, a u skladu s time lideri misle kako im je osnovni zadatak kontrola nad sportašima. Taj negativni fokus razvija takozvanu kulturu krivnje u kojoj je glavni cilj identifikacija krivaca za slabije rezultate. U takvom kontekstu gdje je kultura krivnje primarna vrlo brzo na površinu isplivaju problemi jer je tu važno pronaći krivce i tako izbjeći bilo kakvu odgovornost, grupnu ili individualnu. Situacija idealna za pojavu obrambenih ponašanja, zamjerki i osveta, te potpuni izostanak kompromisa. U tom smislu, koktel složen od kulture krivnje, stresa i potrebe za rezultatima u kratkom periodu, postaje tempirana bomba za ekipu.

Zašto je kod nas upiranje prstom u drugoga nacionalni sport?

U većini slučajeva zaboravljamo da se problemi otklanjaju rješenjima i umjesto da odmah tražimo ta rješenja za realne probleme, vrijeme gubimo tražeći krivce. U načelu, to je način na koji se objašnjavaju učinjene greške zbog pomanjkanja timskog rada, što za posljedicu ima traženje krivca i odgovarajuće kazne, ali i činjenicu kako ne priznajemo da svatko unutar grupe ima svoj dio odgovornosti za pogreške. Svijet su nedavno zadivili Japanci koji su se, nakon ogromnih katastrofa koje su ih pogodile, s krizom nosili na način koji je svima pokazao što znači kultura u kojoj prevladavaju ponos, čast i traženje kolektivnog dobra ispred individualnog. Potpuna suprotnost od zapadne kulture gdje je individualizam primaran kao i kultura krivnje.

-    Griješiti je ljudski, ali je još više kriviti druge za to. (Baltasar Gracián)

Evo jedna zanimljiva priča koja će pojasniti zašto je gore navedena tvrdnja normalna u zapadnom svijetu:

"Hodajući po livadi farmer je naišao na orlovo jaje. Odnio ga je na svoju farmu i stavio u kokošje gnijezdo. Tako se mladi orlić izlegao i bio odgajan zajedno s ostalim pilićima. Misleći kako je jedan od njih, orao se ograničio da cijeli svoj život radi ono što su radili i ostali. Pretraživao je zemlju u potrazi za glistama i insektima, cvrkućući i kokodakajući. Čak je otresao krilima i letio po zraku nekoliko metara imitirajući tako ostatak kokoši. Godine su prolazile, a orao se razvio u veliku i snažnu pticu. Jednog dana otkrije na nebu veličanstveni prizor. Veliku pticu koja suvereno i spektakularno patrolira nebeskim prostranstvom. Sav u čudu, nije mogao prestati gledati i diviti se ptici koja svojim moćnim krilima dominira u zraku.

-    Što je to? - začuđeno zapita jednu kokoš koja je stajala uz njega.

-    To je orao, kralj svih ptica - odgovorila je pognute glave njegova kolegica.

-    On je sve ono što mi nismo. Ti i ja smo rođeni kako bismo držali pognute glave i gledali u pod - rekla je kokoš. Od tada se orao nikada više nije usudio pogledati u nebo, a tako kako su mu oduvijek govorili umro je vjerujući kako je samo obična kokoš."

 

born to win, conditioned to lose

Društvo je vjerna replika načina na koji razmišlja, što je i kako se ponaša većina individua. Istovremeno svatko od nas je kreacija napravljena na sliku i priliku načina razmišljanja, onoga što je i kako se ponaša društvo. Dalje od potenciranja naših vlastitih vrlina i urođenih kvaliteta, društvena mašinerija kapitalizma uvjerila nas je, kao i mladog orla, da smo jednostavne kokoši koje moraju stalno gledati u pod. Zato je uobičajeno živjeti u ograničenjima vlastitih strahova, frustracija i nedostataka. Zapravo, najveći zločin nad čovječanstvom je bio i ostao taj da se djeci uvjetuje mišljenje lažnim vjerovanjima koji priječe njihovo vlastito otkrivanje života. U toj dobi svi smo nevini i ne možemo se braniti od moćnih utjecaja društva koje kreira sustave vjerovanja i na poslijetku kreira naš identitet. Zahvaljujući našoj nemoći da sumnjamo i odlučujemo tijekom djetinjstva ne ostaje nam drugo nego vjerovati normama i dogmama koje su nam postavljene izvana. Koliko god mi i dalje taj proces zvali "edukacijom", nekako bi prikladniji naziv bio 'montaža' jer mnogi se sociolozi slažu kako činimo dio 'montažnog društva'. Generacija za generacijom odrasli nesvjesno projektiraju način kako vide i razumiju dječji svijet. Među ostalim svakodnevnim primjerima, često se može vidjeti situacija gdje malo dijete zapne za stol i padne. Pad ponekad izazove nelagodu i bol što za posljedicu ima plač. Taj plač privlači pozornost odrasle osobe koja je u tom trenutku zadužena za čuvanje klinca koja odmah trči kako bi ga uslužila. Bez obzira što je stol nepomičan objekt bez slobodne volje, odrasli čuvar djeteta će u najboljoj namjeri početi vikati:

-    Nevaljali stol! Nevaljali stol!

Takve optužbe uobičajeno smire klinca koji na svoj način počinje imitirati učitelja okrivljujući stol za udarac i bol koju osjeća. Međutim, ako klinac inspiriran odraslima koji ga čuvaju prihvati da je on taj koji se zabio u stol i zbog toga pao i udario se, onda je na putu da nauči kako je on uzrok boli, a ne stol. Tako možda s godinama, kad odraste, postane osoba koja neće kriviti druge ljude, situacije i život općenito svaki puta kad se sudari s osobom, stvari ili situacijom koja mu nanosi bol.

- Žalimo se kada na tušu curi hladna voda, ali vrednujemo li svaki puta kada curi topla? (Christophe André)

Volimo se žaliti na svoje partnere i djecu, ali... Nismo li možda upravo mi izabrali iste? Žalimo se na šefove i firme u kojima radimo, ali nismo li upravo mi izabrali i profesiju kojom se bavimo i radno mjesto gdje radimo? Žalimo se kako nam je aktualna situacija takva kakva je, a ne pitamo se jesmo li mi odgovorni i je li ta situacija u velikoj mjeri produkt odluka koje smo donosili tijekom našeg života?

"Dva mlada Židova, Karl i Joseph stvorili su jako intenzivno prijateljstvo tijekom tri godine užasnog terora za vrijeme boravka u nacističkom koncentracijskom logoru. Nakon 16 godina što se nisu vidjeli, nađu se na jednoj večeri. Karl je oženjen i ima dvije kćerke, a radi kao inžinjer u jednoj velikoj tvrtki. Nježno govori o svojoj obitelji i uzbuđeno o svom poslu. S druge strane, Joseph je živio praktički kao pustinjak i bezvoljno je pričao o svom poslu. Na kraju večeri, Joseph ogorčeno kaže:

-    Kako možeš živjeti tako mirno nakon nepravde koju smo iskusili?! Koliko god da vrijeme prolazi svaki dan se sjetim što su nam radili.

Nakon nešto duže pauze, Karl mu odgovori:

-    Dragi moj prijatelju. Naravno da se sjećam te tri godine koje smo proveli u onoj baraci. Međutim, iako je prošlo već 16 godina kako smo oslobođeni upravo sam shvatio da sam ja slobodan čovjek, a da si ti ostao zatvoren tamo."

I tako društveno instruirani i naviknuti na kulturu krivnje svi bismo mi htjeli promijeniti svijet, a nitko ne želi promijeniti sebe. Rješenje zvuči jednostavno. Prihvatiti da smo mi ti koji se trebamo promijeniti ukoliko želimo da se i svijet oko nas mijenja. Ideja traženja krivca trebala bi se zamijeniti za ideju učenja iz grešaka i prihvaćanja istih kao sastavnog dijela ljudske prirode, a timski rad trebalo bi gledati kao izvor neprekidne komunikacije, učenja i dijeljenja rizika, te pokušaja da se pogreške izbjegnu.