Ako se ne varam, Buddha je autor izreke - bolje je pobijediti sebe nego u tisuću bitaka. Ovo je istina s kojom se svakodnevno susrećemo u svim životnim sferama i svima je jasno koliko su to teške bitke. Rat misli koji se odvija u glavi često je ograničavajući faktor za ostvarivanje zamišljenih planova i snova, a u sportu može biti prepreka koja čini razliku između vrhunskog i prosječnog igrača. Čuli ste izraze tipa: u zoni, u trenutku,...sve se to odnosi na taj paradoksalni trenutak u kojem se od nas traži da ne mislimo nego da se prepustimo naučenim automatizmima jer razmišljanje o izvedbi istu može narušiti. Da bih jednostavnije pojasnio ovu zavrzlamu poslužit ću se narodnom pričom o žabi i stonogi:
- jednog lijepog dana žaba se sunčala na lopoču kad je ugledala stonogu. Žaba je istog trena ostala očarana stonoginom gracioznošću i fluidnošću pri kretanju. Iako je žaba bila izvrstan skakač i plivač nije si mogla pomoći a da ne bude barem malo ljubomorna na stonogu i njenu koordiniranu lakoću pokreta. Na kraju krajeva žabin posao je bio isuviše lak. Trebalo je iskoordinirati samo dvije noge i dvije ruke dok je stonoga, kako joj i ime kaže, morala uskladiti stotinu nogu. U nadi da će dobiti neki uzvišeni odgovor žaba ljubazno upita stonogu - oprostite gospodična, jako sam impresionirana vašim atletskim sposobnostima i mogućnošću da sinkronizirate sve te noge. Moram priznati da ja nikada ne bih uspjela 100 nogu povezati u skladan pokret. Pretjerujem li ako Vas zamolim da mi objasnite kako pobogu vi to uspjevate?
Kad je čula takav kompliment, stonoga se zaustavila i s ponosom reče žabi kako nikada do sada nije o tome razmišljala jer joj se to činilo tako prirodno da nije bilo potrebe misliti o tome. Zaintrigirana pitanjem pomisli kako je to zapravo baš izvrsna sposobnost koju posjeduje i tada krenu u proces razmišljanja koja noga prva kreće, koja ju prati, vremenski razmak između prve i stote noge i brojne druge stvari kojih se mogla dosjetiti. Međutim, što je više razmišljala cijeli se proces činio sve kompliciranijim i kompliciranijim, a ona nije mogla dokučiti kako zapravo to sve izvodi. Zatim je pomislila da je najbolje da malo prohoda i pažljivo obrati pažnju na izvedbu pa će moći detaljnije pojasniti i sebi i žabi što kako i kada čini. Tako kako je krenula, već nakon drugog koraka noge su se saplele i stonoga je pala. Pomalo posramljena ustala se i ponovo pokušala krenuti ali je i ovaj puta ishod bio isti. Već nakon par koraka stonoga je pala. Sada već frustirana i ljuta počela se pitati pomiče li noge prebrzo ili možda presporo? Idu li pravim redom i kreće li prvo noga s lijeve ili desne strane? Što je više razmišljala to je postajala zbunjenija, a ovaj puta već nakon prvog koraka pala je na nos. Sad su se sram i frustracija već pretvorili u paniku i razmišljanje o tome hoće li uopće ikada više moći hodati. Ljutnja što ne može učiniti neku tako jednostavnu stvar kao što je hodanje također nije pomogla nego je još pogoršala stvar tako da stonoga više nije bila sposobna ni ustati se.
Brzo promislivši što ju je uopće dovelo u ovu situaciju stonoga opsova žabu i njeno glupo pitanje - uz svo dužno štovanje gospođo žabo molim vas da me više nikada ne pitate kako hodam. Ne znam kako i ne želim znati - i tada bez razmišljanja ustane, te se bez poteškoća uputi u smjeru u kojem je išla prije susreta sa žabom.
UGODAN VIKEND
