Do uspjeha u dobrom društvu!

S kim si takav si - uzrečica je koju ljudi dosta često koriste u šali i ne razmišljajući koliko su zapravo u pravu. Energija kojom zračimo 'zarazna je' i prenosi se na druge, međutim vrijedi i obratno, a to znači da osobe s kojima se družimo i provodimo vrijeme značajno utječu na nas, naše raspoloženje i ponašanje općenito. Nije tajna da su uspješni ljudi oni koji su okruženi osobama sličnih, uspješnih, karakteristika dok su nezadovoljni i prosječni ljudi uglavnom okruženi osobama iz kojih konstantno zrači negativno razmišljanje, nezadovoljstvo, kritika.

Još jedna negativna navika karakterizira prosječne ljude bez obzira radi li se o poslu, školi, sportu ili ljubavi, a to je da su skloni zatvarati se i socijalno se izolirati pri prvim znacima izazova i poteškoća. Težak zadatak na poslu, ispitni rokovi, važno natjecanje ili bilo kakva druga malo stresnija situacija služe kao izgovor da se takve osobe povuku u osamu i udalje od prijatelja, obitelji i najbližih da bi se teoretski posvetili samo tom izazovu kako bi ga što uspješnije riješili. Međutim, istraživanja pokazuju da je to apsolutno kontraproduktivno te da uspješni ljudi za rješavanje složenih situacija koriste onu - dvije su glave pametnije od jedne - zbog čega puno jednostavnije i s manje stresa dolaze do pozitivnih rezultata.

U prilog tome evo jedna zanimljiva priča s poukom preuzeta i prevedena iz knjige 'The Happiness Advantage':

"U četvrtom razredu srednje škole završavao sam 90-satni dobrovoljni vatrogasni trening. Posljednja provjera prije kompletiranja cijelog kursa zvala se 'vatreni labirint'. Vježba je to u kojoj nas novake stavljaju u prvu pravu realnu situaciju s vatrom. Opremljeni u vatrootporna odijela sa spremnicima zraka i u potpunom strahu odvedeni smo u jedan hangar kojeg stariji vatrogasci od milja zovu 'spremnik dima'. Kada su otvorili metalna vrata otkrili su ogromnu prostoriju u kojoj se nalazio zapetljani drveni labirint visokih zidova, a po podu su bila razbacana zapaljiva sredstva kao što su stare gume i komadi drveta. Prije nego smo i stigli razgledati cijelu scenu stariji vatrogasci su zapalili vatru koja se odmah proširila na čitav labirint koji je sada bio cijeli u plamenu. Vani je bio sunčan dan i temperatura je bila oko 30 stupnjeva, ali to se činilo hladnim u usporedbi s temperaturom koja se stvorila u prostoriji. Kad smo uzeli maske shvatili smo da su u potpunosti prefarbane crnom bojom.

-   To će vam dočarati koliko je teško vidjeti u stvarnom požaru - rekao nam je jedan od instruktora. Pogledavši prema plamenu ispred nas rekao sam - meni ova 'lažna' vatra izgleda poprilično stvarno - nakon čega sam navukao masku ispod koje se nije moglo vidjeti apsolutno ništa. Instruktori su nam tada zadali i posljednja upustva:

-   U sredini labirinta nalazi se lutka. Cilj je da ju spasite što je prije moguće. U pravom požaru u nepoznatoj kući vrlo lako je ostati dezorjentiran i izgubiti se. Jedini način da to izbjegnete je da ste u stalnom kontaktu sa zidom. Ući ćete u zgradu u parovima držeći se jedan za drugoga tako da se jedan može držati za zid dok drugi pretražuje pod i traži lutku. Zadatak je gotovo nemoguće obaviti sam, ali u suradnji s partnerom može se izvesti poprilično lako.

Instruktori su nas uvjerili da bi zadatak trebao trajati između sedam i deset minuta, ali da za svaki slučaj kisika imamo za jedan sat. Postoji i sigurnosno zvono koje alarmira kada ostane posljednjih pet minuta kisika u spremniku kako bi bilo dovoljno vremena za siguran izlazak van. Za kraj, još su nam jednom naglasili važnost naših partnera. Iako u požaru možda izgleda kao kontraproduktivno držati se za partnera to je najbolji način za izvući živu glavu.

Tad su povikali - otvaraj vrata - i mi smo upuzali u pakao. Počeo sam gutati kisik i osjetio sam partnera koji je čvrsto primio moju jaknu kod ruke i isto tako teško disao kao i ja. Bojažljivo smo počeli ispipavati naš put kroz dim. On je išao prvi držeći jednu ruku na zidu dok sam ga ja držao jednom rukom, a drugom sam po podu pokušavao pronaći lutku. Nakon nekih desetak minuta sve je izgledalo kao da nam ide dobro, osim činjenice da ne vidimo ništa i da nas trenutak dijeli od toplotnog udara, ali još uvijek nismo pronašli lutku koju smo tražili. Tada sam začuo zvono. Okružen dimom i vatrom, u potpunom mraku, puzajući na koljenima, pokušao sam se sabrati i pronaći smisao onoga što se upravo događa. Zašto se alarm na spremniku zraka mog partnera oglasio? Trebalo bi u njemu biti zraka za još barem 45 minuta, ali zvono je značilo da mu je ostalo još samo pet minuta. Pomislio sam kako je sigurno neka greška, a onda se začulo i moje zvono.

Stariji vatrogasci bi u takvoj situaciji ostali smireni. Međutim, mi smo se uspaničarili i naša sposobnost da smisleno rezoniramo jednostavno je nestala. Ne razmišljajući pustio sam partnera, a onda je on pustio zid što je značilo najgore: obojica smo bili sami i obojica smo izgubili put prema izlazu. Dezorjentirani i uplašeni slijepo smo mlatili u suprotnim smjerovima tražeći zrak i dozivajući se imenima. Međutim, nismo se mogli čuti zbog buke koju je stvarala plamena buktinja. Kako su minute prolazile počeo sam se osjećati sve uplašeniji i bespomoćniji. Frenetično sam puzao uokolo uvjeren kako mi zalihe kisika brzo ističu.

Napokon, nakon situacije koja je za mene trajala cijelu vječnost, osjetio sam odmak od vrućine i dvije snažne ruke koje su me izvukle iz labirinta van na sigurno. Nakon što sam malo došao sebi i udahnuo svježeg zraka instruktori su nam otkrili nekoliko stvari.

Prvo - sve što je pošlo po zlu bilo je namjerno i sastavni dio vježbe; zvona na spremnicima namještena su da ranije sviraju oglašavajući lažni alarm da ostajemo bez zraka.

Drugo - kad su krenuli za nama mene su našli kako besciljno pužem u krug, a mog partnera desetak metara dalje kako jednako izgubljen radi otprilike isto što i ja.

Treće - nije postojala nikakva lutka. Jedine lutke smo bili mi novaci koje obično na kraju treba spašavati.

U tom trenutku sam mislio kako je to bio jako zloban i podmukao trik. Ipak, godinama poslije impresioniran sam kako je ta vježba u mene ugradila važnu životnu lekciju: kada se suočimo s nepoznatim izazovom ili prijetnjom, jedini način da se spasimo je da se čvrsto uhvatimo za ljude oko sebe i ne puštamo ih."

Mislim da je priča sama po sebi poučna, a ja bih vas samo zamolio da na trenutak zastanete i razmislite jeste li okruženi ljudima koji samo kukaju, negoduju, kritiziraju i ogovaraju ili više vremena posvećujete ljudima u čijem društvu se osjećate ugodno, ljudima koji vas nasmijavaju, daju komplimente, hvale vas i druge ljude? Svoje vrijeme i energiju posvetite ljudima koji zrače optimizmom, dobrim namjerama i iskrenošću te ih ne puštajte ni pod koju cijenu. Ne zatvarajte se u sebe, dopustite im da vam pomognu i velika je vjerojatnost da nećete završiti izgubljeni bespomoćno puzajući u krug bez obzira na izazove koji budu pred vas postavljeni.

Rehabilitacija nakon rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta(ACL): od operacije do povratka na teren (1)

Tjedan 1 

Cilj u ovom tjednu je da se smanji bolnost i oteklina jer ukoliko je prisutan hematom onda je problem aktivirati mišiće. Raznim vježbama koje još u bolnici provodi fizioterapeut pokušava se što prije uspostaviti maksimalna ekstenzija. Koljeno se ledi nekoliko puta dnevno, a maksimalno se izbjegava hodanje i oslanjanje na nogu. Ukoliko je nužno hodati onda se to radi uz pomoć štaka sa što pravilnijim prijenosom težine jer cilj je 'prevariti' mozak da se ne prilagođava na šepanje. 

Već nakon tri dana Lorena je puštena iz bolnice na kućnu njegu. Zajednički je dogovor da će se posebno paziti na prehranu jer je to također bitan segment kod zacjeljivanja novog ligamenta. Vježbe koje je dobila za 'domaću zadaću' odnose se na pasivno istezanje u smislu postizanja potpune ekstenzije (slika 1 i 2) što je primarni cilj.