Pripremni period u RK Lokomotiva (drugi dio)

Od prvog dana priprema zadatak je, što je više moguće, igračicama približiti uvjete i situacije na treningu onima koje se očekuju na natjecanjima. To se odnosi i na ambijent u kojem se trenira, a to znači da se s prvim treningom ulazi u dvoranu i kao sredstvo za rad se koristi rukometna lopta jer to je okruženje u kojem će se igrati utakmice i za to se pripremamo. Atletsku stazu ne koristimo, a šume, jezera, planine i livade ostavljamo za prijelazni period i vrijeme nakon završetka sezone kada za cilj imamo mentalni odmor od rukometa pri čemu se primjenjuju aktivnosti tipa vožnja bicikla, plivanje, veslanje i rolanje koji su svojom strukturom različiti od trčanja, a pružaju mogućnost aktivnog odmora.

            Isto tako u samom treningu naglasak je na kreiranju vježbi koje će što vjernije obraditi ono za što se ekipa priprema, a taj princip autor naziva "prevariti ili biti prevaren". To znači da je trenerov zadatak osmisliti vježbu u kojoj će igračice izvoditi točno ono što je on zamislio, a da pri tome nije morao posebno naglašavati i objašnjavati igračicama koji je smisao vježbe i cilj koji se istom želi postići. Na primjer, ukoliko se želi utjecati na agilnost onda se igračicama ne objašnjava kako bi bilo dobro da one maksimalno brzo mijenjaju smjer kretanja nego se jednostavno osmisli vježba koja je konstruirana tako da ih obvezuje na to jer u protivnom vježbu nije moguće izvoditi. Ukoliko trener uspije i dobro osmisli vježbu onda je on igračice "prevario" da rade ono što se od njih očekuje, a ukoliko nije u potpunosti uspio onda je on taj koji je "prevaren".

            Pripreme započinju uvodnim tjednom (7 do 10 treninga) u kojem je naglasak na prilagodbi organizma kroz vježbe u kojima nema naglih promjena smjera kretanja, nema kontakta, te naglih zaustavljanja i pokretanja. Nakon toga, trenažni mikrociklusi se, u principu, ne razlikuju previše sve do kraja sezone u svim segmentima rada. Razina dominantne taktike je ono što varira, ovisno o pripremi za utakmicu (potencira se određeni taktički aspekt igre ovisno o dotadašnjim igrama ili protivniku za kojeg se ekipa priprema). S trening utakmicama kreće se već u drugom tjednu, a one služe kao svojevrstan mjerni instrument koji trenerima daje uvid u trenutno stanje ekipe i postignutu razinu modela igre koji se očekuje u natjecateljskim utakmicama Glavne karakteristike treninga vode se parametrima koji obilježavaju rukometnu igru, a to znači kako igračice na treningu pretrče između 2000 i 4000 metara što je okvirno onoliko koliko pretrče i na utakmici (Manchado & Platen, 2011;  Michalsik, Madsen, & Aagaard, 2011). Rukomet je sport u kojem prevladavaju "kreni-stani" kretanja, kao i brojni kontakti, skokovi i promjene ritma i smjera kretanja. U njemu prevladava nasumična agilnost gdje nema pravila nego svaka situacija zahtjeva specifičnu reakciju pa se na taj način i koncipiraju vježbe, odnosno u treningu nema zadanih kretanja i obrazaca po kojima se određeni zadatak mora ispuniti nego je cilj da igračice, ovisno o situaciji u kojoj se zateknu, pronalaze najefikasnija riješenja.

Sažimanje efekata prikazanog pristupa pripremanju i načinu programiranja trenažnih procesa rukometašica moguće je objediniti kroz slijedeće parametre:

1)      Kao pozitivni trendovi javljaju se slijedeći efekti:

•    motivacijski je bolji od tradicionalnog pristupa jer igračice puno lakše i puno motiviranije dolaze i odrađuju pripreme znajući kako od prvog dana treniraju u dvorani i s loptom,

•    nema težih ozljeda (prema iskustvu potvrđuje se kako ovim načinom pripremanja nismo imali niti jednu ozljedu teže prirode tako da samo ta činjenica opravdava njegovu primjenu),

•    rezultat ne trpi, odnosno nije došlo do pada u rezultatskom smislu (čak dapače, kompletan stručni stožer je uvjerenja kako su rezultati još bolji),

•    nema "teških nogu"- obično se u početnoj fazi priprema, na prvih nekoliko pripremnih utakmica, treneri opravdavaju za lošije izdanje i slabiju igru činjenicom kako se tek prešlo u dvoranu i kako se nije radilo s loptom pa je logično da su noge i ruke "teške". Zbog toga se prvih par utakmica "baci u vjetar" dok se igrači ne naviknu na loptu i dvoranu. Mi tih opravdanja nemamo nego se eventualna lošija igra analizira na način da se procijene odstupanja od modela igre koji se želi postići i ta se odstupanja i greške ispravljaju na treninzima,

•    primjenjivo je i s mlađim dobnim skupinama.

2) Kao ograničavajući čimbenici javljaju se:

•  nema egzaktnih pokazatelja, odnosno nije moguće provjeriti efekte temeljem standardiziranih mjernih instrumenata nego se učinkovitost procjenjuje subjektivnom ocjenom stručnog stožera,

• nema gotovih vježbi odnosno ne postoje “recepti” za primjenu nego se vježbe i treninzi koncipiraju specifično u skladu s karakteristikama igračkog kadra i sustava igre koji se želi postići.

Pripremni period u RK Lokomotiva (prvi dio)

Rad koji sam pisao za 12. međunarodnu konferenciju ''KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA'' prenosim i ovdje u dva dijela:

OSNOVNE POSTAVKE U PRISTUPU STRUKTURIRANJA I PROVEDBE PRIPREMNOG PERIODA U ŽENSKOM RUKOMETNOM KLUBU “LOKOMOTIVA”, ZAGREB

Uvod

            Pripremni period u timskim sportovima najosjetljiviji je dio godišnjeg ciklusa treninga. Sportašima je najnaporniji jer se vraćaju s odmora i ponovo kreću u trening, ali bez službenih natjecanja, dok je trenerima najzahtjevniji jer moraju sve dobro osmisliti do najsitnijih detalja kako bi sve prošlo u redu i kako bi igrači i ekipa dočekali natjecateljski period u što boljoj formi. U znanstvenoj i stručnoj literaturi najčešće definirana struktura pripremnog perioda podrazumijeva podjelu istog na nekoliko faza, a uobičajeno je riječ o općoj, bazičnoj, specifičnoj i prednatjecateljskoj, odnosno situacijskoj fazi pripremnog dijela. Vermeil i Heland (1997) ukazuju kako se opća ili višestrana priprema temelji na poboljšanju praktički svih sposobnosti, a služi za razvoj radnog kapaciteta kao pretpostavka za razvoj bazičnih i specifičnih sposobnosti. Bazična (osnovna) priprema orijentira se primarno na kondicijska svojstva koja su u jednadžbi uspjeha konkretnog sporta visoko pozicionirana (Milanović, 2009). Specifična priprema integrira kondicijski i tehnički trening, te je vezana za izvedbu različitih struktura tehničkih elemenata u kondicijskim uvjetima (Milanović, 2009). Situacijska (prednatjecateljska) priprema integrira taktički i kondicijski trening gdje se metodički parametri nastoje izjednačiti s realnim natjecateljskim uvjetima ili čak nešto i uvećati (Milanović, 2009). 

U praksi, a naročito u timskim sportovima situacija je poprilično drugačija. U tim sportovima pripremni periodi su relativno kratki u većini slučajeva ne duži od šest tjedana, dok natjecateljski period, uz kraće prekide, traje i do sedam ili osam mjeseci, pa i više. Uobičajeni, najčešće primjenjivan način pripremnog perioda preslikan je iz individualnih sportova i to većinom atletike ili nekog sličnog sporta kojeg karakteriziraju dugi pripremni periodi, a vrlo kratko natjecateljsko razdoblje. U individualnim sportovima gdje je razmak između velikih natjecanja dosta velik moguće je tempiranje forme i programiranje treninga prema kojem se vrh sportske forme postiže u vrijeme samog natjecanja, dok je u timskim sportovima cilj držati visoku razinu sportske izvedbe kroz što duži period obzirom da natjecanje traje jako dugo i gotovo svaka utakmica je podjednako važna, odnosno kroz cijelu sezonu zadatak je biti u što boljoj formi. Primjerice, “FC Barcelona” igra domaće prvenstvo i Kup, Ligu prvaka i još neka natjecanja kao što su recimo Superkup Španjolske. Njima su, obzirom na kvalitetu tih natjecanja, sve utakmice iznimno zahtjevne i traže maksimalnu razinu sportske izvedbe kroz cijelu sezonu koja počinje već u kolovozu, a završava tek u svibnju. Obzirom na navedeno, postavlja se pitanje učinkovitosti i funkcionalnosti tradicionalnog načina priprema za timske sportove?

Načini, modeli te principi pripremama u RK “Lokomotiva” Zagreb

Temeljeno na višegodišnjem iskustvu praktične involviranosti u funkcioniranje ženskog rukometnom kluba u segmentu pripremanja i vođenja rukometašica različitih dobnih skupina u nastavku rada, objašnjeni su osnovni načini, modeli te principi kako je u RK “Lokomotiva” koncipira pripremni period te kako se priprema za natjecateljsku sezonu. Osnovna premisa cijele priče je integralna priprema (prema tradicionalnom, gore opisanom modelu to bi bilo najsličnije situacijskoj pripremi) koja objedinjuje sve elemente rukometne igre, bez podjele na fizičku, tehničku i taktičku komponentu, a temelji se na sustavu igre. To znači da glavni trener, na osnovu karakteristika igračkog kadra kojim raspolaže, određuje model igre i taktičke sustave koje će primjenjivati u toj sezoni i na osnovu toga se planira i programira pripremni period u kojem je cilj poboljšanje kvalitete igre i organizacija ekipe. Od prvog dana zadatak je razvoj određenog sustava igre. Dakle, želi se ekipa u kojoj sve igračice u određenom trenutku, određenoj situaciji, reagiraju i misle na situacijski najučinkoviti način kako bi riješile neki problem u igri. Natjecateljska forma nije samo fizičko stanje, ona je puno više od toga. Kontinuirana manifestacija organizacije igre ekipe veliki je pokazatelj sportske forme, odnosno bliži situacijskim uvjetima rukometne igre nego što su pokazatelji kao laktati, srčana frekvencija, VO2max. Naš cilj je u pripremnom periodu dovesti ekipu na maksimalnu razinu igre koja se očekuje i tu razinu što dulje održavati kroz natjecateljsku sezonu. Maksimalna razina igre ne podrazumijeva fizičku pripremljenost nego sposobnost da se što bolje izvodi željena razina igre, taktički sustav. Ritam igre ne uvjetuje fizička priprema nego način igre koji se trenira. Znati “pritiskati”, napadati, braniti se, te imati dobru tranziciju, filozofija je koje se pridržavamo. Nije bitno može li igračica istrčati 50 metara ispod šest sekundi, može li u potisku s klupe podići 80 kilograma, nego je bitno da na najefikasniji mogući način izvršava postavljene zadatke i riješava situacije u igri unutar definiranog modela igre.