OPREZ! - zanimljivo štivo: ''Ispričat ću ti priču'' (Jorge Bucay)

Argentinac Bucay napisao je brojne knjige, ali ovo je njegovo najčitanije i globalno najpoznatije djelo (mislim da sam negdje pročitao podatak o preko dva miliona prodanih primjeraka). Još jedna jednostavna i lako čitljiva, a istovremeno vro upečatljiva i impresivna knjiga. 

Riječ je o mladiću Demianu koji odlazi na savjetovanje, odnosno terapiju kod psihoterapeuta Jorgea koji njegove nedaće riješava na specifičan način tako da za svaki pojedini problem ispriča prikladnu priču koja će ga natjerati na razmišljanje i shvaćanje onoga što mu se događa i onda pokušati samostalno doći do najkvalitetnijeg rješenja. Tematika je raznovrsna i dotiče se velikog broja svakodnevnih situacija s kojima se svatko od nas može poistovjetiti zbog čega je knjiga tako dobro i prihvaćena. Priče su kratke i razumljive, poznate i nepoznate, a služe terapeutu Jorgeu da pomogne Demienu, a svi smo mi (čitatelji) Demien, doći do odgovora na svoja pitanja. Pokušajte i sami, pročitajte knjigu i provjerite hoće li vam koja od ovih priča pomoći da vam neke stvari budu jasnije. Ukoliko tome ne bude slučaj bar ćete se dobro zabaviti čitajući vrlo jednostavno i lako štivo tako da sam siguran kako nećete zažaliti.

VIKEND MUDROSLOVIJE: tragedija zajedničkog dobra. Borba 'JA' protiv 'MI'

Rukometna utakmica ograničena je vremenskim intervalom od 60 minuta. Unutar tog vremena svim članovima jedne ekipe zajednički je cilj pobjeda. Međutim, iako svi imaju jednak cilj zna se dogoditi da si na individualnoj razini igrači dopuste poneku ishitrenu i nesmotrenu reakciju koja za posljedicu ima pogrešku u napadu (nerezonski šut, atraktivno dodavanje koje završi u rukama protivnika,...) ili obrani (ne baci se za odbijenom loptom, ne vrati se na vrijeme,...). Svaki od igrača na individualnoj razini razmišlja na način da je njegova pogreška neprimjetna i zanemariva ne gledajući pri tome globalnu sliku gdje zbrojem tih individualnih pogrešaka ekipa na kraju završi oštećena, a utakmica izgubljena. Vjerujem da se svima dogodila ovakva situacija koju sam upravo opisao, a eto za takvu pojavu postoji i stručni naziv 'tragedija zajedničkih dobara'.

Ovaj pojam uglavnom se koristi u ekonomiji, a označava paradoks prema kojem nekoliko individua, motiviranih samo osobnim interesom, ali djelujući racionalno i smisleno, završe uništavajući neki zajednički ograničeni resurs (dobro), bez obzira što takva destrukcija nikome nije u interesu, kako individualno tako i grupno. Najslikovitije ga je opisao Garrett Hardin pričom o grupi pastira koji su zajednički koristili određenu ograničenu zonu za ispašu. Jedan od njih pomislio je kako bi mogao svome stadu dodati još jednu ovcu jer to praktički neće značajnije utjecati na pašnjak i teren bi se trebao bez problema oporaviti. Ostali pastiri, svatko za sebe individualno, također su imali jednaku ideju kako dodavanje jedne ovce u njihovo stado neće uništiti travu. Međutim, zbroj ‘neprimjetne’ štete uzrokovan svakom pojedinom životinjom nepovratno je uništio pašnjak pa su na kraju svi, kako ovce tako i pastiri, pomrli od gladi. To je tipičan primjer kako jedna grupa, djelujući kroz racionalno ali individualno ponašanje, uspije proizvesti devastirajući efekt za sve. 

U knjizi ''La primera vez que la pegue con la izquierda'' Imanol Ibarrondo opisuje svoje iskustvo s ovim fenomenom:

- U mom slučaju jednom sam trenirao drugoligašku ekipu u kojoj je zdravstvena briga bila vođena od strane osiguravajuće tvrtke. To je značilo kako je za svaku ozljedu trebalo realizirati dosadnu i iscrpljujuću papirologiju što je uvelike usporavalo oporavak igrača. Uprava kluba je uvidjela kako nema velikog broja ozljeda pa su odlučili unajmiti privatnog fizioterapeuta koji će raditi po satnici i tako pojednostaviti cjelokupan proces na dobrobit svih. Proračun za ovu uslugu bio je ograničen, ali zbog činjenice o malom broju ozljeda činilo se kako u tom smislu problema neće biti. U početku je sve funkcioniralo besprijekorno. Ono malo igrača koji su se ozljeđivali odmah su bili tretirani i oporavak je prema očekivanju bio puno brži. Međutim, igrači su počeli posjećivati fizioterapeuta sve češće. Svatko od njih na individualnoj je razini razmišljao da se neće ništa strašno dogoditi ako ode tretirati neki manji problem kojemu prije nije pridavao neku važnost. To je za posljedicu imalo da se više nije imalo prostora za pokriti sve igrače unutar dogovorenih termina zbog čega su se uveli novi termini, a to je uzrokovalo podizanje troškova koji su premašivali ograničeni proračun. Vidjevši kamo to vodi uprava se sastala s igračima i pojasnila im situaciju prema kojoj će, ukoliko se nastavi nova praksa, morati otkazati usluge fizioterapeuta i vratiti se na staro. Svatko od igrača racionalno je razmišljao kako neće baš zbog tretmana njegovog stanja biti problema u konačnici i tako su nastavili odlaziti fizioterapeutu jednakim tempom. Sve je, naravno, završilo tako da je uprava otkazala usluge fizioterapeuta i ponovo se vratila osiguravajućem društvu. Tko je u cijeloj priči izašao kao pobjednik? Dakako, nitko. Iako su svi igrači pojedinačno, u individualnom razgovoru s njima, imali jasne i očite razloge za odlaske fizioterapeutu, nitko od njih nije bio sposoban rezonirati kako njihova individualna odluka bitno utječe na cijelu grupu. Kada bismo htjeli ovaj problem rješavati na individualnoj razini nemoguće bi bilo pronaći rješenje jer bi svatko od njih imao čvrste dokaze zašto bi se baš njihova ozljeda trebala tretirati i zato treba prihvatiti globalni fokus ili će u protivnom individualizirano ponašanje uništiti resurse i tako oštetiti sve uključene.

Dakle, zaključak je kako je vrlo bitno u kolektivima kao što je rukometna ekipa razvijati osjećaj individualne odgovornosti prema grupi, osjećaj pripadnosti i globalni fokus.

UGODAN VIKEND

Velike sportske pobjede: Francesco Totti

Već duže vrijeme ‘hrvam se’ s ljudima oko definiranja uspjeha. Mnogi igrači, treneri i sportski djelatnici ulove se u zamku medijskog senzacionalizma pa razmišljajući kao navijači uspjehom smatraju samo titule i zlata zanemarujući činjenicu da ne postoji sportaš, klub ili reprezentacija koja nije nikada izgubila ili koja je uvijek bila na vrhu i sve osvajala. Rezultat, kao mjerilo uspjeha, u startu te osuđuje na neuspjeh jer je varijabla na koju se ne može u potpunosti utjecati, a naročito ako je riječ o kolektivnim sportovima. Priča koju sam pronašao negdje na netu nakon umirovljenja Tottija vraća nadu kako još uvijek ima sportskih romantika koji vjeruju u neke druge uspjehe koji nemaju veze sa semaforom i onome što na njemu piše.

‘’Danas kada samo titule daju za pravo da se osjeti sreća, u vremenu u kojem je samo Liga prvaka mjerilo koje određuje sve, koje razdvaja trijumfalne pobjednike od ''običnih smrtnika''. Sada više nego ikada, Totti je odgovor.

Totti je mogao osvojiti sve i nije htio. Bolje rečeno, htio je ali nije uspio jer nije bio spreman ići prečicom. Totti je želio pobijediti, naravno, kao i svaki trener, igrač i navijač. Ne poznam nekoga tko nije želio, ali on je odlučio žrtvovati titule zbog ljubavi. Zbog svoje ljubavi prema Romi odbio je Real Madrid i Milan koji su osvojili četiri naslova Lige prvaka u njegovim najboljim igračkim godinama. On nikada nije osvojio niti jedan naslov u tom natjecanju.

Titule koje je on osvojio s Romom definitivno nisu na razini njegove kvalitete: jedna liga i nekoliko kupova. Ipak, Tottiju je jedan 'Scudetto' s Romom vrijedio više od naslova Lige prvaka s bilo kojim drugim klubom. Umirovio se, također, kao nešto više od uspješnog igrača. Otišao je kao heroj, ikona, a nekima kao polubog. Mnogi igrači su prvaci Europe, samo jedan igrač je grad, i to ne bilo koji grad: Totti je Rim.

Bili smo svjedoci nekih drugih 'zvijezda' koje su 'proganjale' i osvajale naslove u Ligi prvaka u dresovima klubova koji ih nisu predstavljali. Nema ništa loše u tome: izaberite bilo koju metodu razumijevanja nogometa (sporta) i pogodit ćete. Ja biram ovu romantičnu Tottijevu u kojoj je odlučio radije gubiti sa svojima nego osvajati s drugima i u kojoj je demonstrirao da onaj koji više pobjeđuje nije uvijek i nužno veći.’’