Nerijetko
nam se u životu
događaju
situacije gdje se osjećamo
tako mali i beznačajni.
Željeli bismo
promijeniti svijet, pomoći,
a onda si govorimo: "pa ja sam samo kap u moru. Što ću
ja to napraviti da bi moglo bitnije utjecati i izazvati neke značajnije
promjene?"
Nismo
niti svjesni koliko smo u krivu, koliko ponekad male stvari mogu
značiti i
koliko utjecaj na samo jednu osobu može
pokrenuti čitav
niz promjena i utjecaja. S druge strane nije ni bitno hoćete li uspjeti promijeniti svijet, ali
je izuzetno važno
ako i samo jednoj osobi uspijete utjecati na njezin svijet jer to je njen čitav svijet. Evo
dobra priča iz
knjige 'Pogled s vrha' (Zig Ziglar) koja slikovito opisuje ovo o čemu pišem:
- Djed
i unuk zajedno šeću plažom punom nasukanih
morskih ježinaca.
Djed se stalno saginje uzima jednog po jednog te ih baca u more. Nakon nekog
vremena unuk ga upita što
radi. Djed mu uz smiješak
odgovara: - Sinko, ovi su ježinci
živa bića i ako ih ne
vratim moru, umrijet će
na suncu. Unuk će
opet: - Ali, djedice, ima ih na tisuće!
Što
ovih nekoliko može
promijeniti? Djed se polagano sagne, uzme još
jednog, baci ga u more i reče:
Ovom morskom ježu
je to najvažnija
stvar na svijetu.
U
sportskim kolektivima puno je primjera takvih individualnih utjecaja, gdje nesvjesni
da svojom energijom možemo
'zaraziti' ljude oko sebe izazivamo nekada pozitivne, nekada negativne
reakcije. Svi koji ste u sportu zasigurno ste doživjeli
situaciju gdje sportaš
u jednom trenutku kaže
otprilike ovako: "zašto
bih se ja trudio kad svi drugi zabušavaju?"
Ili još gore
kad trener ima sličan
pristup razmišljajući kako mu je ekipa
loša i kako se
nitko ne trudi zbog čega
ni on ne treba davati svoj maksimum i biti entuzijast. Jasno vam je da takve
ekipe ne doživljavaju
svoje zvjezdane trenutke i ne ostvaruju ni približno
svoje potencijale jer se nalaze u začaranom
krugu u kojem nema povjerenja, a zajedništvo
i kolektivna odgovornost su strani pojmovi.
Ipak,
na sreću,
postoje ekipe koje postižu
nevjerojatne rezultate i svi sa strane im se dive iako ne mogu razumjeti kako
dolaze do takvih uspjeha koji su daleko iznad očekivanja.
Tu situaciju u svojoj knjizi 'Lideri jedu posljednji', Simon Sinek objašnjava na način da takve ekipe
imaju stvoren takozvani sigurnosni krug unutar kojeg svi članovi bezuvjetno
vjeruju jedni drugima i zbog toga ne gube energiju na strahovanje od vanjskih
utjecaja koji bi ih mogli ugroziti nego je sva energija usmjerena na izvršavanje zadataka i
ciljeva. Ekipa u kojoj si članovi
međusobno
vjeruju je ekipa u kojoj vlada zadovoljstvo i pozitivna radna atmosfera, a
svakom članu
je uloga da održava
sigurnosni krug i svačija
je odgovornost da ostali unutar kruga budu zadovoljni. To znači da nema osobnih
interesa i samoisticanja.
Dobar
primjer sigurnosnog kruga je Sparta, ratničko
društvo u antičkoj Grčkoj čije su se snage,
odvažnosti i
izdržljivosti
svi bojali. Međutim,
moć Spartanske
vojske nije dolazila iz oštrica
njihovih mačeva
nego iz snage njihovih štitova.
Gubitak štita
u borbi smatrao se najvećim
zločinom koji
bi Spartanac mogao počiniti.
Ukoliko bi Spartanski ratnik, boreći
se, izgubio kacigu ili oklop za tijelo bilo bi mu oprošteno, ali onaj koji bi izgubio štit bio bi lišen svih građanskih prava.
Razlog je po njima bio vrlo jednostavan. Kaciga i oklop za tijelo služili su vojniku za
osobnu zaštitu,
dok je štit
koristio za obranu i sigurnost cijele linije.
Tako i
snaga, odnosno kvaliteta ekipe ne dolazi iz ostvarenih rezultata nego od toga
kako dobro se njeni članovi
podnose i surađuju
što
podrazumijeva kompletnu strukturu od predsjednika, direktora i trenera do igrača koji imaju
najmanje minuta provedenih na terenu.
