Gledam svoju kćer od dva mjeseca i dolazi mi kristalno jasna slika kako smo mi zapravo od rođenja stvoreni za kukanje. Bebe plaču do iznemoglosti kako bi dobile što žele. Ako je gladna, beba plače i klopa stiže. Prljava pelena opet isti recept, suze pa odmah nakon toga rješenje. Plakanjem smo stalno tražili izlaz i to je savršeno funkcioniralo. Međutim, problem je što previše ljudi koristi odraslu verziju plača koja se zove kukanje kako bi pokušali dobiti ono što žele ili kako bi iskazali osjećaj vlastite bespomoćnosti. Ipak, kako smo svi naučili izvaditi palac iz usta, prestati dudati dudu ili spavati sami bez upaljenog svjetla, mogli bismo prerasti i naviku kukanja.
U svojoj knjizi ‘Putnikov dar’, Andy Andrews kroz lik Anne Frank dosta slikovito opisuje ovu ljudsku slabost:
...David se nasmijao. «Što je s tobom?», upitao je. «Na što se ti žališ?»
«Ja se ne žalim», rekla je Anna, «tata kaže da je žaliti se ista aktivnost kao i skakanje preko užeta ili slušanje radija. Netko može uključiti radio, a netko drugi može odlučiti da ga ugasi. Netko može odlučiti da će se žaliti, a netko da se neće. Ja sam odlučila ne žaliti se.»
David se na nekoliko trenutaka zagledao u ovu iskrenu djevojčicu, a zatim je rekao: «Ne želim podcijeniti ono čemu te tvoj otac naučio, ali jesi li se osvrnula oko sebe? Ovo su poprilično teški uvjeti za bilo koga, a kamoli za djevojčicu tvojih godina. Kako se možeš ne žaliti?» Anna je nagnula glavu kao da ima poteškoća sa shvaćanjem onoga što je David htio reći. Sklonivši uvojak koji joj je pao na čelo, smireno je rekla: «Naše živote određuju naše odluke, gospodine Ponder. Najprije mi činimo odluke. Zatim te odluke čine nas.
«Teški uvjeti? Da, nezahvalna osoba bi za ovo mjesto mogla misliti da je premalo za osmero Ijudi, da je prehrana ograničena i da su porcije preskromne, ili da su tri haljine nedovoljne za dvije djevojke koje ih dijele. Ali zahvalnost je također odluka. Ja vidim aneks koji skriva osmero Ijudi dok ostale kao stoku odvoze u vagonima. Vidim hranu koju nam velikodušno donosi Miep, čija obitelj koristi bonove za hranu na nas. Vidim jednu haljinu viška za moju sestru i mene dok postoje Ijudi koji zasigurno nemaju ništa. Ja sam odlučila biti zahvalna. Odlučila sam ne žaliti se.»
Dakle, kao što je Anna rekla, na vama je odluka hoćete li ‘upaliti radio’ (žaliti se) ili ga ‘ugasiti’ i ne slušati (biti zahvalni). Pokušajte u ovim realno teškim uvjetima izabrati ovu drugu opciju i preusmjerite misli na sve ono za što ste zahvalni, a ne ono što vam fali, što nemate, što biste htjeli imati.
UGODAN VIKEND
