VELIKE SPORTSKE POBJEDE: Tim Don

Priča o ovom britancu toliko je impresivna da su o njemu već snimili dokumentarac (trailer možete pogledati ovdje) koji će premijerno biti prikazan u ponedjeljak 28.05. Riječ je o svjetskom prvaku u duatlonu i triatlonu, te višestrukom pobjedniku u brojnim utrkama, ali njegovi najveći izazovi su oni kroz koje trenutno prolazi.

U svibnju 2017. godine Tim Don je postao najbrži Ironman triatlonac svih vremena, a novi svjetski rekord koji je tada ostvario sada je glasio 07:40:23 što je čak četiri minute brže od prijašnjeg rekorda. Taj rezultat nagovjestio je u kakvoj je formi britanac što ga je naravno svrstavalo u prvog favorita za osvajanje Ironman svjetskog prvenstva u gradu Koni na Havajima. Neposredno prije samog natjecanja, spremniji nego ikada, Tim je doputovao na Havaje kako bi obavio posljednje pripreme, ali na žalost nije se uspio pojaviti na startu utrke. Naime, dok je biciklirao u sklopu treninga za utrku udario ga je kamion. Udarac je bio ozbiljan, a pregledom je ustanovljeno da su mu pukli kralješci u vratu. To je značilo kraj nadanja za Tima da bi mogao nastupiti na svjetskom prvenstvu, a da stvar bude gora liječničke prognoze nisu bile blistave niti za nastavak njegove karijere. Od svih prijedloga i načina liječenja te ozljede samo je jedna metoda davala šansu da će opet moći normalno okretati glavu, a to znači i mogućnost ponovnog bavljenja sportom. Bio je to takozvani ‘halo’ - uređaj nalik srednjovjekovnim spravama za mučenje. Riječ je o kružnom metalnom okviru koji se pričvrsti direktno na lubanju i još dodatno fiksira na ramena pacijenta kako bi držalo glavu i vrat u mjestu bez mogućnosti pomicanja. 

Tim nije dvojio niti sekunde i odmah je pristao na tu opciju nakon čega je krenuo mučni i izrazito bolni proces oporavka. U iduća tri mjeseca od užasnih bolova koje je konstantno trpio povraćao je i nekoliko puta dnevno, a spavanje je bilo nemoguća misija (niti jednom u tom periodu nije spavao duže od tridesetak minuta u komadu i to u sjedećem položaju). Ipak, ni to ga nije pokolebalo da već nakon tri tjedna, unatoč liječničkim zabranama, započne s treninzima, a šest mjeseci nakon nesreće nastupio je na bostonskom maratonu i u vrlo teškim uvjetima, pri izrazito niskoj temperaturi i pod jakom kišom, ostvario impresivan rezultat (02:49:42). To je samo pet minuta više od onog povijesnog nastupa kada je oborio svjetski rekord u Ironman triatlonu čiji je maraton sastavni dio.

Iako još uvijek nije u mogućnosti okretati glavu punim opsegom pokreta ovaj četrdesetogodišnjak ne odustaje od ideje kako će ponovo biti na vrhu u Ironman triatlonu, a najavio je kako će već do kraja ove godine ponovo postići formu kojom je rušio svjetski rekord. Ne preostaje nam drugo nego se nakloniti ovom upornom sportašu i s nestrpljenjem očekivati najprije dokumentarac, a zatim i nastavak karijere.

Pa vi sad smišljajte isprike kako vas nešto boli i da zbog toga ne možete trenirati. 

UGODAN VIKEND

VIKEND MUDROSLOVIJE: Paradoks dobrovoljne žrtve

Nevjerojatno je što sve ekipa može postići kad nikoga nije briga tko će biti zaslužan – Robert Yates

Najteža stvar koju individualac treba napraviti kada je dio ekipe jest žrtvovati se. Prilično je lako postati sebičan u timskom okruženju. Igrati za sebe. Međutim, vrlo osjetljivo i ranjivo je spustiti gard i reći - ovo sam ja, otvorit ću se i predati vam se. Dati sebe za dobrobit ekipe. Ipak, to je upravo ono što treba napraviti. Dobrovoljno se žrtvovati veliki je paradoks. Moraš se odreći nečega u sadašnjem trenutku (udobnost, lakoća, prepoznavanje, brze nagrade), kako bi privukao nešto još veće i bolje u budućnosti: puno srce i osjećaj vrijednosti. Bez tog žrtvovanja nikada nećeš saznati istinske mogućnosti ekipe, ali i svoj osobni potencijal jer odavno je poznato kako je snaga čopora vuk, ali snaga vuka je čopor.

Ekipa se ne vidi, ekipa se osjeća. Ekipa se ne može dotaknuti, ekipa se živi. Ekipa je koncept, ideja koju predstavlja nevidljiva mreža veza, razgovora i odnosa povjerenja, snova i obećanja, zahtjeva i ponuda, individualnih kompromisa i uvjerenja, zadataka i zajedničkih vrijednosti koji se moraju izgraditi kako bi se zaslužilo postizanje izvanrednih rezultata. Ekipa je puno više od talentirane grupe osoba. Najbolja ekipa nije ona s najviše talenta ili koja ima najbolje igrače nego ona koja ima igrače koji najbolje igraju kao ekipa, igrače koji žele biti njen dio i ponosni su što joj pripadaju pružajući, svatko ponaosob, najbolje što može.

Ja imam sreću da sam dio jedne takve ekipe što me čini ponosnim i sretnim, a kako izgledamo kada funkcioniramo kao jedno pogledajte u videu. 

UGODAN VIKEND

VIKEND MUDROSLOVIJE: 'Doručak šampiona - mrkva, jaje i kava'

Sport je scena u kojoj se ne priznaju prijašnji krediti i zasluge nego je svaki dan novo dokazivanje, kako sebi samome, tako i drugima. U jednu ruku to je dobro jer se ‘na muci poznaju junaci’ pa takav kriterij bezgrešno iznjedri samo one koji su stvarno najbolji. Dakle, one koji ulažu najviše, koji se najviše trude i koji su karakterno toliko čvrsti da se s takvim pritiskom mogu nositi. Upravo iz tog razloga smatram kako je za mlade ljude sport možda najbolja priprema za život jer im kroz odgovornost, disciplinu i sve ostale vrijednosti koje ta društvena grana zagovara izgrađuje karakter u pozitivnom smjeru što će u budućnosti sigurno uvelike pomoći u svim ostalim životnim sferama kao što su zasnivanje obitelji, poslovna karijera, itd...

Međutim, današnje društvo nam djecu instruira na način da moraju imati sve i odmah tako da im je strpljenje jako rijetka vrlina, a odustajanje vrlo česta pojava. Ipak, znamo svi da se ne može vječno od svega odustajati i bježati nego se s preprekama i problemima treba suočiti. Evo zato priča koja bi mogla pomoći u motivacijskom smislu, a bavi se gore navedenom tematikom:

- Mlada djevojka jednom se požalila svom ocu kako joj je teško u životu i kako nema više snage nositi se s problemima s kojima se stalno susreće. „Čim se suočim s jednom poteškoćom i riješim je, druga se odmah pojavi“, žalila se djevojka. 

Njen otac, koji je bio kuhar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju, stavio na štednjak tri lonca, napunio ih vodom i upalio vatru. Kada je voda zakuhala, u prvi lonac stavio je mrkvu, u drugi jaje, a u treći zrno kave i poklopio ih.

Djevojka nije ništa shvaćala i stalno je ponavljala da želi neki pametan savjet, a otac joj je rekao neka se strpi.

Nakon nekog vremena ugasio je sva tri plamena i upitao kćer što vidi u loncima. „Mrkvu, jaje i zrno kave“, odgovorila je kćer.

Zamolio ju je da opipa mrkvu i uvidjela je da je mekana; zamolio ju je da oguli jaje i bilo je tvrdo; te da pomiriše kavu i osjetila je kako ugodno miriše.

„I što s tim?“, djevojka je i dalje bila zbunjena.

„Vidiš kćeri“, započeo je otac, „i mrkva i jaje i zrno kave su se suočili s istom teškoćom – vrelom vodom. Svatko se od njih teškoći suprotstavio na svoj način. Mrkva je bila tvrda, ali voda ju je omekšala i ona je oslabila. Jaje je čuvala tvrda ljuska, ali ne zadugo, i ono se promijenilo iznutra. A kava… kava ne samo je ostala ista, već je promijenila vodu.“

„Da, i?“, upitala je kćer znatiželjno.

„Jesi li ti, kćeri moja, mrkva koja je jaka i čvrsta, ali čim naiđeš na teškoću gubiš snagu i slabiš? Ili si jaje koje je meko iznutra, a jako izvana, ali čim naiđeš na teškoću mijenjaš se iznutra i srce ti postaje tvrdo? Ili si zrno kave koje mijenja problematične okolnosti u nešto ugodno? Razmisli, kćeri moja, kako je najbolje suočiti se s problemima koje život nosi?“

Igrač koji prema van izgleda samouvjereno i odlučno, a na natjecanju ga ‘pojede’ trema? Igrač koji je ljut, mrzovoljan i nezadovoljan pa traži krivce? Igrač koji bez obzira na okolnosti trudom i zalaganjem motivira i potiče ostatak ekipe? Imate li takve primjere u svojoj ekipi? Jesu li to mrkva, jaje i kava? Kakvi ste i kako reagirate ovisno o situaciji i okolnostima? Pokušajte od sebe i svoje ekipe napraviti najmirisniju i najfiniju kavu na svijetu i uživajte u aromi.

UGODAN VIKEND