KAKO GRČKOM MITOLOGIJOM DO OSTVARENJA CILJEVA?

Koliko ste puta gledali utakmicu gdje su se međusobno susrele dvije, kvalitetom podjednake ekipe, a krajnji je rezultat bio sve samo ne izjednačen? Jedna od tih ekipa opravdala je očekivanja, dok je druga u potpunosti podbacila. Obzirom su fizičkim karakteristikama, iskustvom, tehničkim i taktičkim znanjem bili podjednaki protivniku, opravdanje za lošu igru i rezultat tražili ste negdje drugdje i obično ga pronalazili u činjenici da poražena ekipa nema 'to nešto' potrebno za sam vrh. Uglavnom ste to kao i većina drugih okarakterizirali riječima: "fali im timski duh", pri tome misleći kako u ekipi nema zajedništva i kako igra izgleda kao da svaki igrač u ekipi igra svoju osobnu utakmicu.

Kako onda postići da ekipa ima timski duh i zajedništvo i kako se ono trenira? Prema mojim iskustvima zajedništvo i timski duh stvaraju se i zasnivaju na temelju dvije komponente: povjerenje i vjera u zajednički cilj. Ove dvije komponente međusobno se prepokrivaju i ovisne su jedna o drugoj tako da ih je zapravo i teško raščlaniti i objasniti kao dvije zasebne.

Povjerenje se odnosi na međusobno povjerenje između suigrača, ali i povjerenje između igrača i trenera. Osnova za povjerenje je poštovanje. Dokle god igrači respektiraju jedan drugoga i poštuju ono što rade i kako rade dotle će biti i povjerenja jer će postati svjesni kako odrađivanjem svojih zadataka ispunjavaju i pomažu u ostvarenju zadataka drugih čime se stvara međusobna ovisnost koja za posljedicu ima povjerenje. Trener povjerenje gradi svojim autoritetom do kojeg dolazi znanjem, te razumijevanjem i poštivanjem svojih igrača.

Vjera u zajednički cilj je glavna premisa i temelj cijele priče o timskom duhu i zajedništvu. Često svojim sportašima dajem usporedbu s veslačkom posadom u čamcu. Dokle god svi veslaju zajedno i na isti način, dotle se čamac kreće dobro i brzo, te prema svom cilju. Neka samo jedan član posade odluči zaveslati u krivom smjeru čamac će početi vijugati, vrtiti se u krug ili u najgorem slučaju prevrnut će se. 

Isto tako vrijedi i za ciljeve u ekipnim sportovima. Imaju li igrači jasan cilj i vjeruju li u njega onda će ekipa, bez obzira na sve, ploviti u pravom smjeru. Pojavi li se samo jedan član ekipe koji sumnja u cilj, trenera, suigrače, ekipa će skrenuti s pravog puta i pitanje je hoće li se i kako vratiti na njega. Trener je taj koji mora motivirati igrače i jednako tako vjerovati u njih i u zajednički cilj kako bi svi zajedno veslali u istom smjeru. Igrači moraju osjetiti da trener vjeruje u njih i onda će uzvratiti na jednak način. U protivnom, trener neće voditi ekipu nego će ekipa voditi njega, a u takvim situacijama rijetkost je da konačni cilj ima puno dodirnih točaka sa zajedničkim interesima ekipe, nego je više usmjeren na zadovoljavanje interesa pojedinaca ili manjih grupica unutar ekipe. Ukoliko trener nije vođa ekipe, sigurno će se pronaći netko tko će preuzeti tu ulogu, a taj netko u pravilu neće imati jednak cilj kao i trener što će se naravno odraziti na igru i rezultat bez obzira na individualnu kvalitetu pojedinaca u ekipi.Kako bi igrači prihvatili zajednički cilj potrebno im je ugraditi vjeru u isti. 

 

 Dokazano je kako je metoda samoispunjujućeg proročanstva ili Pigamlionovog efekta vrlo dobra u tu svrhu, jer poznato je da kako tretiraš nekoga, tako će se i ponašati. Naziv Pigmalionov efekt dolazi iz grčke mitologije prema kojoj je kipar Pigmalion napravio skulpturu savršene žene nazvavši je Galaea (uspavana ljubav), u koju se odmah zaljubio, a svojim dubokim vjerovanjem i očekivanjem da isti kip može oživjeti, uz pomoć božice Afrodite to je i postigao. Pigmalionov efekt (samoispunjujuće proročanstvo) pokazuje kako naše ponašanje značajno utječe na ponašanje osoba oko nas, što se onda odražava na drugim ljudima, odnosno nesvjesno djelujemo kako bi postigli upravo one rezultate koje očekujemo. Znanstveni dokaz za ovaj efekt proveli su psiholozi Rosenthal i Jacobsen (1968.). Oni su proveli eksperiment s profesorima i učenicima kako bi dokazali da učenici od kojih profesori očekuju više zaista postižu bolje rezultate. Napravili su niz testova inteligencije s učenicima koji su inače imali problema u školi, a onda su profesorima lažirali rezultate tih testova i prikazali im rezultate prema kojima su ti učenici izgledali puno inteligentnije nego su to zaista otkrivali njihovi stvarni rezultati. Posljedica toga je bila da su ti učenici postali među najistaknutijima u razredu i prikazivali su iznadprosječnu inteligenciju samo zahvaljujući tome što su profesori od njih uvijek očekivali bolje rezultate. Pod utjecajem predrasuda profesori su nagrađivali svaki i najmanji točan odgovor, dok su minorizirali neuspješne i krive odgovore zbog čega je kod učenika porasla razina samopouzdanja što je rezultiralo boljim i većim uspjehom. Tako su učenici koji su prije imali problema bili smatrani dobrim učenicima i obzirom su ih tako tretirali na kraju su i proizveli bolje rezultate od učenika koji su smatrani "normalnim".

U sportu je jednaka situacija. Vjeruje li trener u svoju ekipu i ekipa to osjeti, onda će se odraziti i na 'svlačionicu' koja će biti ujedinjena i zajedničkim snagama 'veslati' prema zajedničkom cilju što će se u konačnici osjetiti i na rezultatu.

VELIKE SPORTSKE POBJEDE – ANTHONY ROBLES

Priča o ovom mladiću jednostavno je nevjerojatna. Debelo prelazi sve sfere sporta, ali ostaje onaj bitni dio gdje je kroz sport i uz pomoć sporta uspio prevazići sve probleme i prepreke koje su mu se nalazile na putu kako bi uspio ostvariti svoj san. Anthony je rođen samo s jednom nogom, međutim to ga nije omelo u bavljenju sportom i to ne bilo kakvim sportom nego hrvanjem. Ipak, njegova priča nije završila samo na bavljenju hrvanjem, jer on je bio odlučan uspjeti u tome što radi i potpuno se posvetio tome. Unatoč tjelesnom hendikepu, Anthony je psihički bio toliko superiorniji od ostalih da je uspio učiniti nevjerojatne stvari. Na osnovu hrvanja dobio je i stipendiju na Sveučilištu Arizona, a u svojoj završnoj godini studija ostvario je nevjerojatan niz od 36 pobjeda bez poraza i osvojio je naslov Sveučilišnog NCAA prvaka u finalu svladavši branitelja naslova koji mu je na kraju mogao samo stisnuti ruku i priznati kako je bio bolji.

U svom govoru na dodjeli ''Jimmy V ESPY'' nagrada Anthony se zahvalio svojoj majci koja je cijelo vrijeme bila uz njega i koja mu je davala dodatni poticaj. Bilo je trenutaka kada je htio odustati od svega jer mu se majka razbolila, očuh ih je napustio i ostali su bez kuće (htio je pronaći posao i uzdržavati obitelj), ali nekako su zajedničkim snagama uspjeli sve nedaće pobijediti i nastaviti pripremati se za ono što je poslije uslijedilo. Ovu izvrsnu sportsku i životnu priču pogledajte u priloženom videu. 

Na kraju svog govora odlično raspoloženi Anthony poslao je poruku svima u obliku pjesme ''UNSTOPPABLE'' (Nezaustavljiv) koju je sam napisao, a ja ju prenosim u originalu:

"Every soul who comes to earth
with a leg or two at birth
must wrestle his opponents knowing it's not what is,
it's what can be that measures worth.
Make it hard, just make it possible
and through pain I'll not complain.
My spirit is unconquerable,
fearless I will face each foe, for I know I am capable.
I don't care what's probable,
through blood, sweat, and tears, I am unstoppable."

Zablude u funkcionalnoj anatomiji!

Koliko je funkcionalna anatomija koju učimo u školama i na fakultetima zaista funkcionalna u stvarnom životu? Koliko smo krivih vježbi i metoda treninga usvojili i primjenjivali ili još uvijek primjenjujemo zbog nedovoljno dobrog shvaćanja funkcija i uloge mišića?

Najprije ću pokušati objasniti što je, prema stručnjacima, funkcionalna anatomija ili što bi prema svojoj definiciji trebala biti. Anatomija čovjeka je znanost o građi ljudskog tijela, a funkcionalna anatomija je njen dio koji se odnosi na lokomotorni sustav odnosno bavi se proučavanjem dinamičkog sustava organa za pokretanje. Sustav organa za pokretanje čine kosti, zglobovi i mišići. Do sad je sve poprilično jasno. Isto tako kada se priča o kostima i zglobovima uglavnom nekih većih nepoznanica nema. Točno je i precizno definirano kako kosti i zglobovi izgledaju, na koji način se kreću i u kojim ravninama odnosno koja je njihova funkcija. Međutim, kada se prijeđe na temu o mišićima tu dolazi do nejasnoća, a u daljnjem tekstu ćete vidjeti i do krivih objašnjenja i interpretacija vezanih za njihovu ulogu.

Pitanje koje se nameće je zašto mišićne funkcije nisu precizno definirane, odnosno zašto su, prema novijim istraživanjima, bile ili jesu krivo interpretirane?

Svi znamo kako se mišić može 'stezati' (to zovemo kontrakcijom) i opuštati. Stezanjem odnosno kontrakcijom mišić djeluje na kost za koju je pričvršćen, a ta se kost u svom zglobu pomakne i tako nastane pokret. Da bi se mišić stegnuo (kontrahirao) potreban mu je nekakav podražaj, a on dolazi kao impuls iz motoričkog živca. Znamo da živcima upravlja centralni živčani sustav, a to opet znači kako je u cijelu priču uključen mozak i tu dolazimo do zapleta i komplikacija oko definiranja funkcija pojedinih mišića. Naime, mozak je dio tijela koji ima najveći i glavni utjecaj na sveukupno funkcioniranje čovjeka, a teško ga je proučavati obzirom je na živom čovjeku teško raditi pokuse s mozgom, a na leševima nemoguće pa je zbog toga i najmanje istražen od svih ljudskih organa. 

Novija istraživanja pokazuju kako mozak ne može prepoznati pojedinačni mišić, odnosno nije u stanju izolirati jedan mišić i samo njega pokrenuti nego je orjentiran na cjelokupan pokret određenog dijela tijela i na taj način šalje impulse u određenu regiju tjela. To znači da prepoznaje čitav kinetički lanac kao takav i da zbog toga teorije o mišićima agonistima i antagonistima poprilično padaju u vodu jer u jednom pokretu sudjeluju svi mišići istovremeno, međusobno se nadopunjavajući što bi značilo da su zapravo svi mišići sinergisti koji na određeni način pomažu da se neki pokret najefikasnije izvede. 

Isto tako funkcija mišića ispituje se na medicinskim fakultetima na način da se uzme leš i onda se na mišić čija se funkcija proučava zakvače elektrode (na hvatište i na polazište mišića) nakon čega se električnim impulsima pokušava izazvati kontrakcija mišića. Na taj način dobije se slika onoga što je mišić sposoban napraviti, ali ne i onoga što stvarno radi u realnom životu kada njime upravlja mozak i kada su u priču uključeni i ostali dijelovi i mišići. Zbog takvog su načina shvaćanja funkcija mišića proizišle neke od velikih zabluda u    svijetu treninga i što je još važnije sportske rehabilitacije.

Tako je pretpostavka kako mišići stražnje lože primarno rade pregib potkoljenice dok im je zapravo to tek treća ili četvrta funkcija koju rade u stvarnom životu, a kao posljedica toga izumljena je i jedna od najgorih sprava u teretani ikada za "jačanje" stražnje lože koja radi više štete nego koristi, a i dan danas se primjenjuje u svim teretanama i kao jedna od osnovnih vježbi za rehabilitaciju (o ovoj ću temi opširnije i detaljnije u nekom od slijedećih postova).

 Ista zabluda je i s možda najvažnijim dijelom tijela, onim središnjim koji se popularno naziva "core", a obuhvaća trbušni zid, donji dio leđa i kuk kojima je zapravo primarni cilj stabilizacija tijela i sprječavanje pokreta u tom segmentu, a ne stvaranje pokreta. Međutim i dalje ćete vidjeti kako gotovo svi izvode tisuće i tisuće 'trbušnjaka' i 'leđnjaka' pregibajući se u tom dijelu misleći kako je to način za jačanje tog dijela tijela.  

Smisao ovog članka je dati do znanja kako ne treba vjerovati svemu što piše u knjigama pa makar to bile i stručne knjige (koje su pisane prije 40-ak i više godina) jer kako se razvija informatička tehnologija tako se razvija i sve ostalo pa u skladu s tim i sustavi treninga i medicinska tehnologija i načini shvaćanja funkcioniranja našeg tijela, a nove ideje treba barem saslušati, a ne ih u startu odbacivati kao loše jer pobijaju nešto što je godinama uvriježeno.