Zvijezda tima je ekipa. U ekipi ne postoji JA!

Nerijetko nam se u životu događaju situacije gdje se osjećamo tako mali i beznačajni. Željeli bismo promijeniti svijet, pomoći, a onda si govorimo: "pa ja sam samo kap u moru. Što ću ja to napraviti da bi moglo bitnije utjecati i izazvati neke značajnije promjene?"

Nismo niti svjesni koliko smo u krivu, koliko ponekad male stvari mogu značiti i koliko utjecaj na samo jednu osobu može pokrenuti čitav niz promjena i utjecaja. S druge strane nije ni bitno hoćete li uspjeti promijeniti svijet, ali je izuzetno važno ako i samo jednoj osobi uspijete utjecati na njezin svijet jer to je njen čitav svijet. Evo dobra priča iz knjige 'Pogled s vrha' (Zig Ziglar) koja slikovito opisuje ovo o čemu pišem:

- Djed i unuk zajedno šeću plažom punom nasukanih morskih ježinaca. Djed se stalno saginje uzima jednog po jednog te ih baca u more. Nakon nekog vremena unuk ga upita što radi. Djed mu uz smiješak odgovara: - Sinko, ovi su ježinci živa bića i ako ih ne vratim moru, umrijet će na suncu. Unuk će opet: - Ali, djedice, ima ih na tisuće! Što ovih nekoliko može promijeniti? Djed se polagano sagne, uzme još jednog, baci ga u more i reče: Ovom morskom ježu je to najvažnija stvar na svijetu.

U sportskim kolektivima puno je primjera takvih individualnih utjecaja, gdje nesvjesni da svojom energijom možemo 'zaraziti' ljude oko sebe izazivamo nekada pozitivne, nekada negativne reakcije. Svi koji ste u sportu zasigurno ste doživjeli situaciju gdje sportaš u jednom trenutku kaže otprilike ovako: "zašto bih se ja trudio kad svi drugi zabušavaju?" Ili još gore kad trener ima sličan pristup razmišljajući kako mu je ekipa loša i kako se nitko ne trudi zbog čega ni on ne treba davati svoj maksimum i biti entuzijast. Jasno vam je da takve ekipe ne doživljavaju svoje zvjezdane trenutke i ne ostvaruju ni približno svoje potencijale jer se nalaze u začaranom krugu u kojem nema povjerenja, a zajedništvo i kolektivna odgovornost su strani pojmovi.

Ipak, na sreću, postoje ekipe koje postižu nevjerojatne rezultate i svi sa strane im se dive iako ne mogu razumjeti kako dolaze do takvih uspjeha koji su daleko iznad očekivanja. Tu situaciju u svojoj knjizi 'Lideri jedu posljednji', Simon Sinek objašnjava na način da takve ekipe imaju stvoren takozvani sigurnosni krug unutar kojeg svi članovi bezuvjetno vjeruju jedni drugima i zbog toga ne gube energiju na strahovanje od vanjskih utjecaja koji bi ih mogli ugroziti nego je sva energija usmjerena na izvršavanje zadataka i ciljeva. Ekipa u kojoj si članovi međusobno vjeruju je ekipa u kojoj vlada zadovoljstvo i pozitivna radna atmosfera, a svakom članu je uloga da održava sigurnosni krug i svačija je odgovornost da ostali unutar kruga budu zadovoljni. To znači da nema osobnih interesa i samoisticanja.

Dobar primjer sigurnosnog kruga je Sparta, ratničko društvo u antičkoj Grčkoj čije su se snage, odvažnosti i izdržljivosti svi bojali. Međutim, moć Spartanske vojske nije dolazila iz oštrica njihovih mačeva nego iz snage njihovih štitova. Gubitak štita u borbi smatrao se najvećim zločinom koji bi Spartanac mogao počiniti. Ukoliko bi Spartanski ratnik, boreći se, izgubio kacigu ili oklop za tijelo bilo bi mu oprošteno, ali onaj koji bi izgubio štit bio bi lišen svih građanskih prava. Razlog je po njima bio vrlo jednostavan. Kaciga i oklop za tijelo služili su vojniku za osobnu zaštitu, dok je štit koristio za obranu i sigurnost cijele linije.

Tako i snaga, odnosno kvaliteta ekipe ne dolazi iz ostvarenih rezultata nego od toga kako dobro se njeni članovi podnose i surađuju što podrazumijeva kompletnu strukturu od predsjednika, direktora i trenera do igrača koji imaju najmanje minuta provedenih na terenu.