Španjolski bacač kugle, Manolo Martinez,
došao je na Olimpijske Igre u Ateni 2004. godine u najboljem trenutku svoje
sportske karijere. Godinu dana ranije osvojio je Svjetsko dvoransko prvenstvo u
Birminghamu, a u olimpijskoj je godini (2004.) konstantno bacao preko 21 metra
što je udaljenost koja ga je svrstavala u svjetsku elitu u toj disciplini. Sve
je ukazivalo na to da će na natjecanju u Ateni doživjeti olimpijsku slavu i
osvojiti jednu od medalja. Ipak, nakon nešto slabije izvedbe od uobičajenog,
Martinez se morao zadovoljiti četvrtim mjestom i tako postao jedno od velikih
španjolskih razočaranja na tim Olimpijskim igrama. Od 2004. pa sve do 2011.
godine kada se službeno povukao Martinez je morao živjeti u teškom atletskom
svijetu stigmatiziran kao sportaš koji je podbacio u najboljem trenutku svoje
karijere. Već debelo u 'mirovini' i posvećen drugim stvarima, potpuno
neočekivano mu se dodjeljuje brončana medalja jer je otkriveno kako je osvajač
zlatne medalje Yuri Bilonog bio pod utjecajem dopinga tako da mu je medalja
oduzeta, a ostali osvajači su se pomaknuli za jedno mjesto pa je Martinezu
pripala bronca. U prostorijama Španjolskog Olimpijskog Odbora, gotovo deset
godina kasnije (2013.), u prilično emotivnoj ceremoniji, dodijeljena mu je
toliko željena olimpijska medalja. Tog dana, brojni mediji, koji su u proteklih
deset godina Martineza bez ikakvog ustručavanja označavali gubitnikom,
prepoznali su tu medalju kao najveći uspjeh u povijesti bacačkih disciplina za
španjolsku atletiku. Najveći gubitnik u samo je nekoliko sati pretvoren u pojam
uspjeha.
Ova priča nažalost nije izoliran slučaj
i takvih je primjera na tisuće. Postavlja se pitanje je li Manolo Martinez sada
nešto što nije bio prije dvije, tri ili deset godina? Nije li on bio uzoran
sportaš i primjer s medaljom ili bez nje?
Tu dolazimo do onog najbitnije pitanja,
a to je što je uspjeh? Uspjeh bi se trebao mjeriti količinom uloženog truda,
odricanjima, ispunjavanjem zadataka i ciljeva, a ne rezultatom koji ovisi o
previše faktora među kojima je dosta onih na koje uopće nemamo utjecaj.
Imanol Ibarrondo iz čije knjige "La
primera vez que la pegue con la izquierda" sam i posudio ovu priču kaže
otprilike ovako:
-
Pobjednik
nije onaj koji pobjeđuje, nego onaj koji se ne umara slijediti svoje snove
odlučno (ustrajno i strastveno) kroz uspjehe i neuspjehe, pobjede i poraze.
Zato slijedite svoje snove odlučno i
znajte da će na putu do njih biti i pobjeda i poraza, uspona i padova, a sam
put zapravo je ono što ispunjava i čini cijelu priču bitnom.
UGODAN VIKEND
Nema komentara:
Objavi komentar