Put do vrha - trenerska perspektiva

Kao što postoje određena pravila za sportaše tako isto vrijede obrasci i pravila ponašanja za trenere koji ih klasificiraju prema uspješnosti na one solidne, dobre i one najbolje koji zauzimaju sam vrh piramide.

Trenerski posao je vrlo zahtjevan i težak, te iziskuje puno ulaganja i truda, a pravilo o izlasku iz komforne zone je možda čak i naglašenije nego kod sportaša jer trener si praktički ne smije dopustiti osjećaj ugode i komocije budući da okolina kao takva (čitaj direktori, predsjednici, uprave klubova) ne priznaje prosjećnost i stagnaciju zbog čega u većini slučajeva dolazi do smjene.

Osim toga poznata je uzrečica kako: "100 pobjeda ne može isprati gorak okus jednog poraza" tako da je s te strane trener konstantno pod pritiskom. To je u jednu ruku i dobro jer onda mora stalno raditi na sebi i usavršavati se kako bi bio u korak s vremenom i razvojem novih tehnologija.

Trenerski posao je možda jedini posao na svijetu gdje je dopušteno, pa čak i poželjno, prepisivati od drugih i koristiti tuđe ideje u svom radu. Problem je ako zasluge za tuđe ideje  pripisuje sebi, a ne zahvali se onome od koga je te ideje usvojio, posudio. Veliki treneri uvijek zahvale svojim suradnicima i ljudima od kojih crpe ideje i korisne informacije, oni se ne boje reći kako nisu najpametniji i kako posuđuju dobre stvari od drugih stručnjaka. Isto tako veliki treneri su spremni u svakom trenutku podijeliti svoje znanje i informacije sa svima, ne boje se ničega i ne skrivaju svoje metode i načine rada, dapače spremni su o njima razgovarati i izmjenjivati mišljenja i iskustva.

Veliki treneri razgovaraju sa svojim sportašima i slušaju njihove sugestije i razmišljanja, a svoj autoritet grade znanjem, a ne galamom i vrijeđanjem. U skladu s igračima definiraju pravila ponašanja i tih se pravila pridržavaju bez odstupanja i bez obzira o kojem igraču je riječ.

Veliki treneri se svakodnevno obrazuju i stalno su u skladu s vremenom. Čitanje, gledanje video materijala, sudjelovanje na stručnim seminarima i radionicama svakodnevna su rutina vrhunskih trenera.

Pravi treneri ne boje se izazova. Usude se riskirati i pokušavati nove stvari za koje procijene da su ispravne i koje bi možda mogle biti bolje nego one koje su koristili do tada. Ne ustručavaju se priznati da su pogriješili i ne boje se pokazati svoju ljudskost. Pravi treneri su stalno vođe i preuzimaju odgovornost za svoju ekipu uvijek, a ne samo kada sve ide prema planu. Oni ne traže opravdanja i krivce za poraze nego zajedno sa svojim igračima analiziraju učinjene propuste i pogreške, te pronalaze rješenja. Zato su takvi treneri u vrhu i njihove ekipe redovito završavaju na pobjedničkim postoljima. 

 RATKO RUDIĆ