Pripremni period u RK Lokomotiva (prvi dio)

Rad koji sam pisao za 12. međunarodnu konferenciju ''KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA'' prenosim i ovdje u dva dijela:

OSNOVNE POSTAVKE U PRISTUPU STRUKTURIRANJA I PROVEDBE PRIPREMNOG PERIODA U ŽENSKOM RUKOMETNOM KLUBU “LOKOMOTIVA”, ZAGREB

Uvod

            Pripremni period u timskim sportovima najosjetljiviji je dio godišnjeg ciklusa treninga. Sportašima je najnaporniji jer se vraćaju s odmora i ponovo kreću u trening, ali bez službenih natjecanja, dok je trenerima najzahtjevniji jer moraju sve dobro osmisliti do najsitnijih detalja kako bi sve prošlo u redu i kako bi igrači i ekipa dočekali natjecateljski period u što boljoj formi. U znanstvenoj i stručnoj literaturi najčešće definirana struktura pripremnog perioda podrazumijeva podjelu istog na nekoliko faza, a uobičajeno je riječ o općoj, bazičnoj, specifičnoj i prednatjecateljskoj, odnosno situacijskoj fazi pripremnog dijela. Vermeil i Heland (1997) ukazuju kako se opća ili višestrana priprema temelji na poboljšanju praktički svih sposobnosti, a služi za razvoj radnog kapaciteta kao pretpostavka za razvoj bazičnih i specifičnih sposobnosti. Bazična (osnovna) priprema orijentira se primarno na kondicijska svojstva koja su u jednadžbi uspjeha konkretnog sporta visoko pozicionirana (Milanović, 2009). Specifična priprema integrira kondicijski i tehnički trening, te je vezana za izvedbu različitih struktura tehničkih elemenata u kondicijskim uvjetima (Milanović, 2009). Situacijska (prednatjecateljska) priprema integrira taktički i kondicijski trening gdje se metodički parametri nastoje izjednačiti s realnim natjecateljskim uvjetima ili čak nešto i uvećati (Milanović, 2009). 

U praksi, a naročito u timskim sportovima situacija je poprilično drugačija. U tim sportovima pripremni periodi su relativno kratki u većini slučajeva ne duži od šest tjedana, dok natjecateljski period, uz kraće prekide, traje i do sedam ili osam mjeseci, pa i više. Uobičajeni, najčešće primjenjivan način pripremnog perioda preslikan je iz individualnih sportova i to većinom atletike ili nekog sličnog sporta kojeg karakteriziraju dugi pripremni periodi, a vrlo kratko natjecateljsko razdoblje. U individualnim sportovima gdje je razmak između velikih natjecanja dosta velik moguće je tempiranje forme i programiranje treninga prema kojem se vrh sportske forme postiže u vrijeme samog natjecanja, dok je u timskim sportovima cilj držati visoku razinu sportske izvedbe kroz što duži period obzirom da natjecanje traje jako dugo i gotovo svaka utakmica je podjednako važna, odnosno kroz cijelu sezonu zadatak je biti u što boljoj formi. Primjerice, “FC Barcelona” igra domaće prvenstvo i Kup, Ligu prvaka i još neka natjecanja kao što su recimo Superkup Španjolske. Njima su, obzirom na kvalitetu tih natjecanja, sve utakmice iznimno zahtjevne i traže maksimalnu razinu sportske izvedbe kroz cijelu sezonu koja počinje već u kolovozu, a završava tek u svibnju. Obzirom na navedeno, postavlja se pitanje učinkovitosti i funkcionalnosti tradicionalnog načina priprema za timske sportove?

Načini, modeli te principi pripremama u RK “Lokomotiva” Zagreb

Temeljeno na višegodišnjem iskustvu praktične involviranosti u funkcioniranje ženskog rukometnom kluba u segmentu pripremanja i vođenja rukometašica različitih dobnih skupina u nastavku rada, objašnjeni su osnovni načini, modeli te principi kako je u RK “Lokomotiva” koncipira pripremni period te kako se priprema za natjecateljsku sezonu. Osnovna premisa cijele priče je integralna priprema (prema tradicionalnom, gore opisanom modelu to bi bilo najsličnije situacijskoj pripremi) koja objedinjuje sve elemente rukometne igre, bez podjele na fizičku, tehničku i taktičku komponentu, a temelji se na sustavu igre. To znači da glavni trener, na osnovu karakteristika igračkog kadra kojim raspolaže, određuje model igre i taktičke sustave koje će primjenjivati u toj sezoni i na osnovu toga se planira i programira pripremni period u kojem je cilj poboljšanje kvalitete igre i organizacija ekipe. Od prvog dana zadatak je razvoj određenog sustava igre. Dakle, želi se ekipa u kojoj sve igračice u određenom trenutku, određenoj situaciji, reagiraju i misle na situacijski najučinkoviti način kako bi riješile neki problem u igri. Natjecateljska forma nije samo fizičko stanje, ona je puno više od toga. Kontinuirana manifestacija organizacije igre ekipe veliki je pokazatelj sportske forme, odnosno bliži situacijskim uvjetima rukometne igre nego što su pokazatelji kao laktati, srčana frekvencija, VO2max. Naš cilj je u pripremnom periodu dovesti ekipu na maksimalnu razinu igre koja se očekuje i tu razinu što dulje održavati kroz natjecateljsku sezonu. Maksimalna razina igre ne podrazumijeva fizičku pripremljenost nego sposobnost da se što bolje izvodi željena razina igre, taktički sustav. Ritam igre ne uvjetuje fizička priprema nego način igre koji se trenira. Znati “pritiskati”, napadati, braniti se, te imati dobru tranziciju, filozofija je koje se pridržavamo. Nije bitno može li igračica istrčati 50 metara ispod šest sekundi, može li u potisku s klupe podići 80 kilograma, nego je bitno da na najefikasniji mogući način izvršava postavljene zadatke i riješava situacije u igri unutar definiranog modela igre.