Pripremni period u RK Lokomotiva (drugi dio)

Od prvog dana priprema zadatak je, što je više moguće, igračicama približiti uvjete i situacije na treningu onima koje se očekuju na natjecanjima. To se odnosi i na ambijent u kojem se trenira, a to znači da se s prvim treningom ulazi u dvoranu i kao sredstvo za rad se koristi rukometna lopta jer to je okruženje u kojem će se igrati utakmice i za to se pripremamo. Atletsku stazu ne koristimo, a šume, jezera, planine i livade ostavljamo za prijelazni period i vrijeme nakon završetka sezone kada za cilj imamo mentalni odmor od rukometa pri čemu se primjenjuju aktivnosti tipa vožnja bicikla, plivanje, veslanje i rolanje koji su svojom strukturom različiti od trčanja, a pružaju mogućnost aktivnog odmora.

            Isto tako u samom treningu naglasak je na kreiranju vježbi koje će što vjernije obraditi ono za što se ekipa priprema, a taj princip autor naziva "prevariti ili biti prevaren". To znači da je trenerov zadatak osmisliti vježbu u kojoj će igračice izvoditi točno ono što je on zamislio, a da pri tome nije morao posebno naglašavati i objašnjavati igračicama koji je smisao vježbe i cilj koji se istom želi postići. Na primjer, ukoliko se želi utjecati na agilnost onda se igračicama ne objašnjava kako bi bilo dobro da one maksimalno brzo mijenjaju smjer kretanja nego se jednostavno osmisli vježba koja je konstruirana tako da ih obvezuje na to jer u protivnom vježbu nije moguće izvoditi. Ukoliko trener uspije i dobro osmisli vježbu onda je on igračice "prevario" da rade ono što se od njih očekuje, a ukoliko nije u potpunosti uspio onda je on taj koji je "prevaren".

            Pripreme započinju uvodnim tjednom (7 do 10 treninga) u kojem je naglasak na prilagodbi organizma kroz vježbe u kojima nema naglih promjena smjera kretanja, nema kontakta, te naglih zaustavljanja i pokretanja. Nakon toga, trenažni mikrociklusi se, u principu, ne razlikuju previše sve do kraja sezone u svim segmentima rada. Razina dominantne taktike je ono što varira, ovisno o pripremi za utakmicu (potencira se određeni taktički aspekt igre ovisno o dotadašnjim igrama ili protivniku za kojeg se ekipa priprema). S trening utakmicama kreće se već u drugom tjednu, a one služe kao svojevrstan mjerni instrument koji trenerima daje uvid u trenutno stanje ekipe i postignutu razinu modela igre koji se očekuje u natjecateljskim utakmicama Glavne karakteristike treninga vode se parametrima koji obilježavaju rukometnu igru, a to znači kako igračice na treningu pretrče između 2000 i 4000 metara što je okvirno onoliko koliko pretrče i na utakmici (Manchado & Platen, 2011;  Michalsik, Madsen, & Aagaard, 2011). Rukomet je sport u kojem prevladavaju "kreni-stani" kretanja, kao i brojni kontakti, skokovi i promjene ritma i smjera kretanja. U njemu prevladava nasumična agilnost gdje nema pravila nego svaka situacija zahtjeva specifičnu reakciju pa se na taj način i koncipiraju vježbe, odnosno u treningu nema zadanih kretanja i obrazaca po kojima se određeni zadatak mora ispuniti nego je cilj da igračice, ovisno o situaciji u kojoj se zateknu, pronalaze najefikasnija riješenja.

Sažimanje efekata prikazanog pristupa pripremanju i načinu programiranja trenažnih procesa rukometašica moguće je objediniti kroz slijedeće parametre:

1)      Kao pozitivni trendovi javljaju se slijedeći efekti:

•    motivacijski je bolji od tradicionalnog pristupa jer igračice puno lakše i puno motiviranije dolaze i odrađuju pripreme znajući kako od prvog dana treniraju u dvorani i s loptom,

•    nema težih ozljeda (prema iskustvu potvrđuje se kako ovim načinom pripremanja nismo imali niti jednu ozljedu teže prirode tako da samo ta činjenica opravdava njegovu primjenu),

•    rezultat ne trpi, odnosno nije došlo do pada u rezultatskom smislu (čak dapače, kompletan stručni stožer je uvjerenja kako su rezultati još bolji),

•    nema "teških nogu"- obično se u početnoj fazi priprema, na prvih nekoliko pripremnih utakmica, treneri opravdavaju za lošije izdanje i slabiju igru činjenicom kako se tek prešlo u dvoranu i kako se nije radilo s loptom pa je logično da su noge i ruke "teške". Zbog toga se prvih par utakmica "baci u vjetar" dok se igrači ne naviknu na loptu i dvoranu. Mi tih opravdanja nemamo nego se eventualna lošija igra analizira na način da se procijene odstupanja od modela igre koji se želi postići i ta se odstupanja i greške ispravljaju na treninzima,

•    primjenjivo je i s mlađim dobnim skupinama.

2) Kao ograničavajući čimbenici javljaju se:

•  nema egzaktnih pokazatelja, odnosno nije moguće provjeriti efekte temeljem standardiziranih mjernih instrumenata nego se učinkovitost procjenjuje subjektivnom ocjenom stručnog stožera,

• nema gotovih vježbi odnosno ne postoje “recepti” za primjenu nego se vježbe i treninzi koncipiraju specifično u skladu s karakteristikama igračkog kadra i sustava igre koji se želi postići.