Odgovornosti i prava?!

Osoba koja je cijelo vrijeme zaštićena i kojoj se uobičajeno daje ono što želi razvija takozvani "mentalitet imam prava" i uvijek sebe stavlja na prvo mjesto. Dosta mladih u današnje vrijeme živi u uvjerenju kako oni nešto moraju dobiti, da se njima nešto treba dati, a rijetki su oni koji shvaćaju da i oni trebaju davati, te da se trebaju truditi i svojim trudom izboriti, odnosno zaslužiti ono što žele i čemu se nadaju.

Naletio sam tako na jednu zanimljivu i poučnu priču koju ću podijeliti s vama:

"Došao mladić na razgovor za važan posao u jednoj velikoj tvrtki. Nakon što je prošao inicijalno testiranje red je došao na završni razgovor s direktorom tvrtke. Direktor je pregledao njegov životopis koji je bio besprijekoran, te ga upitao:

-   Jesi li primao stipendiju za vrijeme školovanja?

-   Nisam - odgovorio je mladić.

-   Dakle, sve troškove pokrio je tvoj otac?

-   Tako je.

-   A gdje ti radi otac?

-  Moj otac obavlja poslove sa željezom, ima malu radionicu - pomalo zbunjeno je prokomentirao mladić.

Zatim je direktor zamolio da mu pokaže svoje ruke na što je mladić ispružio mekane i glatke dlanove.

-   Jesi li koji put pomagao svom ocu u poslu? - upitao je direktor.

-   Nikada. Moji roditelji su od mene uvijek tražili da čitam knjige i učim, a osim toga on te poslove obavlja puno bolje nego ja - odlučno je odgovorio mladić.

-   Imam jedan zahtjev za tebe. Danas idi kući i operi ruke svome ocu, a onda se sutra ujutro vrati da završimo ovaj razgovor.

Zbunjeni mladić procijenio je kako su mu šanse da dobije posao dosta dobre pa odluči poslušati što mu je direktor rekao. Došavši kući zamoli oca da mu dopusti oprati mu ruke. Otac je najprije ostao u čudu da bi na kraju ipak pružio ruke kako bi uslišio želju svome sinu. Mladić je polako počeo prati ruke svog oca i prvi puta zapravo primjetio koliko su njegove ruke naborane i pune ožiljaka. Neki su žuljevi bili toliko bolni da je koža pucala samo na dodir. Po prvi puta u svom životu mladić je shvatio koliko puno znače te dvije ruke koje su danonoćno radile kako bi se on mogao školovati. Žuljevi su bili cijena njegove edukacije i budućnosti. Nakon što mu je oprao ruke, mladić je u potpunoj tišini oprao i pospremio cijelu radionicu, a nakon toga je do dugo u noć razgovarao sa svojim ocem.

Iduće jutro mladić se pojavio u uredu. Vidjevši tragove suza u njegovim očima direktor ga je upitao:

-   Možeš li mi reći što si jučer napravio kod kuće i što si naučio?

-   Oprao sam ocu ruke kako ste i rekli da napravim. Poslije sam još oprao i pospremio radionicu. Naučio sam vrednovati život. Sad mi je jasno da bez mojih roditelja ne bih bio ovo što jesam danas. Pomažući ocu shvatio sam koliko je teško postići nešto samostalno. Počeo sam cijeniti važnost i vrijednost pomaganja obitelji.

-   To je ono što ja tražim kod svojih zaposlenika. Želim zaposliti osobu koja može cijeniti pomoć drugih, osobu koja prepoznaje trud drugih i koja neće postaviti novac kao jedini cilj u životu. Primljen si - završio je direktor."

Ako ste roditelj ili trener koji radi s djecom razmislite jeste li zaštitnički tip i pomažete li na taj način ili odmažete djeci. Bez obzira koliko veliki klub bio ili koliko novca imali kao roditelji dopustite djeci da sudjeluju u pospremanju, pranju posuđa, skupljanju lopti i materijala, slaganju stvari za trening i sličnim sitnim aktivnostima koje će ih naučiti da cijene zalaganje i uloženi trud, te da steknu vlastito iskustvo rada i suradnje s drugima kako bi se stvari obavile.