VIKEND MUDROSLOVIJE: “Ako znaš tko si...priča o bambusu”

Kaže jedna pametna da ako znaš tko si i koji ti je cilj onda te ne brine što drugi o tome misle, a ukoliko ne znaš tko si uvijek ćeš biti osjetljiv na ono što drugi pričaju o tebi.

U današnje vrijeme svi smo jako nestrpljivi i društvo od nas traži da sve što poželimo moramo imati odmah i sada. U sportu to predstavlja poseban problem jer se traži brzi rezultat, a razvojni proces se gotovo u potpunosti zanemaruje. Onda od klinaca s nepunih desetak godina očekujemo da znaju apsolutno sve i igraju poput profesionalaca koje gledamo na TV-u, a osim toga zahtijevamo i približno jednake rezultate. Iako je odavno dokazano da višestrana priprema najbolje pomaže da se netko razvije u zdravog i sposobnog sportaša rijetko tko se odvaži na taj način raditi jer to kratkoročno obično ne donosi rezultat. Ipak, moje iskustvo mi govori da treba imati jasan dugoročan cilj i još jasnije zadatke kako kroz određeni period doći do tog cilja i onda se toga pridržavati bez obzira na rezultat, a vjerujte i rezultat vrlo brzo dođe.

Postoji jedna zanimljiva priča koja podupire ovu moju tezu, a govori o kineskom bambusu. Sjeme ove biljke zasadi se najnormalnije kao i kod velike većine drugih biljaka. Međutim, njena posebnost je u tome da u prve četiri godine nema gotovo nikakvih vidljivih rezultata osim malenog izdanka koji izgledom više ukazuje na to kako sadnja nije uspjela. Četiri godine vrtlar se bavi biljkom koja naizgled ne daje nikakav rezultat. Ipak, vrtlar ne odustaje jer zna da biljka zapravo raste pod zemjom, jača i grana svoje korijenje. Tek u petoj godini, nakon jako puno uloženog truda i brige, bambus vidljivo raste prema van i to tako da u nešto više od mjesec dana izraste i preko 30 metara. Iako je na kraju vidjivo samo tih 30 metara stabljike izraslih u nekoliko tjedana, koliko je zapravo bambus rastao? Vrtlar je jasno znao što želi i koji mu je cilj tako da nije odustajao čak i kad je bilo jasno da je previše vremena prošlo bez nekog vidiljivog rezultata. Nije sumnjao u sebe i ono što radi. Nije svake godine iskapao sjeme da provjeri napreduje li. Ostao je ustrajan, brinuo se i radio sve što je potrebno kako bi biljka na kraju izrasla u to što je.

Ljudi koji znaju svoje ciljeve i strpljivo grade karakter rješavajući prepreke i izazove zapravo postavljaju čvrstu unutarnju bazu (korijenje) za postizanjem uspjeha. Potrebna je vjera da odrađuješ posao dok čekaš ono čemu težiš. Potrebno je samopouzdanje da se gura naprijed. Potrebno je povjerenje da ćeš biti nagrađen za svoj naporan rad - ponekad odmah, vrlo često kasnije, ali uvijek dođe kad-tad. Zato treba ustrajati i gurati naprijed. Uspjeh je uvijek sporiji nego što bismo mi to željeli, ali isplati se. Pitanje je samo koliko jako ga želiš i koliko dugo si spreman raditi za njega?

UGODAN VIKEND

VIKEND MUDROSLOVIJE: 'Sve prolazi,... i to proći će'

Svakome se u životu događaju periodi kada biste najradije od svega odustali, povukli se u osamu i da svi zaborave na vas. Kriza u poslu, ljubavi i životu općenito, neizbježna je pojava s kojom se moramo suočavati i rješavati ju kako znamo i umijemo. U trenerskom poslu nekoliko slabijih izdanja može vas izbaciti iz takta do te mjere da se počinjete pitati jeste li uopće za taj posao ili bi bilo bolje da radite nešto drugo. Isto tako igrači kada ulete u krizu i lošiju formu vode borbe s vlastitim negativnim mislima koje je teško izbaciti iz glave. U takvim i sličnim situacijama volim preporučiti priču iz knjige Kenana Crnkića (Pazi kojeg vuka hraniš) koja je jednostavno nazvana '19. poglavlje':

 - Priča govori o vrlo bogatom poduzetniku koji svake godine šalje po svom tajniku velikodušan ček kao doprinos seoskoj crkvi. Jednoga dana, sasvim neočekivano, poduzetnik osobno ode posjetiti župnika.

"Sine moj, kako mi je drago što te vidim, već dugo nisi dolazio", kaže mu svećenik.

"Pa, zapravo, oče, ne donosim dobre vijesti. Došao sam jer mi u zadnje vrijeme loše ide, posebno u poslu; zato sam vam htio osobno donijeti ček ove godine, kao što vidite, to je manje od pola iznosa u odnosu na prethodne godine", kaže čovjek ojađeno.

Svećenik, tonom punim razumijevanja, pokušava ga umiriti:

"Ne brini se, moj sinko, Bog će nam pomoći. Nama, ali i tebi jer, čini se, da ti je to potrebno."

"Neće, čisto sumnjam, oče, ja sam svjestan da nema načina da spasimo ovu situaciju", odgovara muškarac savladan očajem. "Bilo je previše pogrešaka, a za sve sam kriv ja."

Tada svećenik, koji shvaća težinu ekonomske situacije kroz koju prolazi poduzetnik, ponudi da mu vrati njegove doprinose.

"Hvala, oče", kaže čovjek, "to ne bi previše promijenilo situaciju; samo želim da znate da odsad neću moći davati doprinose župnoj crkvi."

"Ne brini se zbog toga, snaći ćemo se...", kaže mu svećenik."Prije nego što otiđeš, dopusti mi da ti kažem nešto što možeš shvatiti kao savjet. Kad bi se naši preci našli izgubljeni usred krize kojoj ne bi mogli naći izlaza, uzeli bi sveto Evanđelje hrptom okrenuto prema gore i podigli ga nekoliko centimetara iznad stola. Obično bi izmolili pokoji psalam i, sa svom svojom vjerom, pustili bi ga da padne i tako se otvori, sasvim slučajno, od udarca. Onda bi, zatvorenih očiju,stavili prst na tekst i pročitali taj ulomak. Ondje bi, u toj rečenici iz Svete knjige, našli rješenje svoga problema. Oni su govorili da njihovu ruku vodi Bog jer za Njega uvijek postoji izlaz.''

Čovjek je podozrivo slušao priču, zahvalio i otišao s blagim osmijehom. Otad je prošlo šest mjeseci. Jednoga jutra bijela limuzina, ogromna, parkirala se pred vratima crkve. Isti onaj čovjek, otmjeno obučen, drukčijega održanja i osmijeha koji mu je prekrivao lice, izlazi iz automobila. Svećenik ga odmah prepozna i nakon snažnoga zagrljaja kaže mu:

"Drago mi je što si nas došao posjetiti... Vjerujem da imaš bolje vijesti nego zadnji put kad smo se vidjeli."

"I meni je drago što vas vidim, oče", odgovara čovjek kličući od veselja. "Upravo tako, požurio sam vas pozdraviti i dati vam pola novca koji nisam mogao dati prošle godine. Dapače, ako se nećete uvrijediti, rado bih ove godine udvostručio svoj doprinos."

"Dobro, sine, hvala lijepa", odgovara župnik, "drago mi je što nas se sjećaš i u veselim trenucima."

"Kako se ne bih sjetio, oče? Napokon, ova se promjena ne bi dogodila da mi niste ispričali priču o drevnom običaju s Evanđeljem."

"Kako to misliš, sinko?"

"Sjećate se da sam došao zabrinut zbog katastrofe u kojoj sam se nalazio? Nakon što sam čuo priču, priznajem da sam otišao kući smijući se vašoj naivnosti. Moj je problem konkretan, materijalne prirode, ne duhovne, mislio sam. Ali kod kuće sam bio toliko očajan da sam uzeo Evanđelje iz majčine sobe i poslušao vaš savjet... Kad sam pročitao što mi je prst pokazivao, uvidio sam sve svoje pogreške i uspio sam se izvući iz užasnoga položaja u kojem sam bio. Još jednom hvala, oče, bilo mi je drago vidjeti vas. Vidimo se iduće godine...", i kad je to rekao, krenuo je...

"Samo malo, sinko moj, samo malo... Baš me zanima što je pisalo na stranici svetog Evanđelja koju je tvoj prst pokazao."

"A, naravno, oče, pisalo je ‘19. poglavlje’."

"Baš lijepo", odgovori svećenik i doda: "Oprosti mi na lošem pamćenju, ali što piše u 19. poglavlju?"

"Ne znam, oče, nikad ga nisam pročitao", odgovorio je čovjek.

"Ne razumijem", kaže župnik, "kako ti je onda pomoglo?"

"U istom sam trenutku shvatio, oče, da je, ma što govorilo 19.poglavlje... prethodno, ono 18., završilo."

UGODAN VIKEND

VELIKE SPORTSKE POBJEDE: ''Eddie Eagan''

Nedavno smo pričali o češkoj senzaciji imena Ester Ledecka koja se na posljednjim Zimskim Olimpijskim Igrama u PyeongChangu upisala u povijest osvojivši na istim igrama zlato u dva različita sporta. Neki sportaši čitav svoj život treniraju kako bi uopće sudjelovali na Olimpijskim igrama, a samo oni malobrojni uspiju osjetiti i slast pobjede na takvom jednom veličanstvenom natjecanju. Međutim, postoji atleta koji je uspio ono o čemu Ledecka i svi ostali svjetski sportaši sanjaju, a to je osvojiti zlata na zimskim i ljetnim Olimpijskim igrama.  Za sada je on jedini sportaš ikada kojemu je to pošlo za rukom. Ime mu je Eddie Eagan, a svoje prvo zlato osvojio je na ljetnoj verziji igara 1920. godine u Antwerpenu kao boksač u poluteškoj kategoriji. Na olimpijsku scenu, ovaj puta u dugim rukavima, vratio se 1932. godine na zimskim Olimpijskim Igrama u Lake Placidu (New York, SAD) kao član posade američkog boba četverosjeda, osvojio svoju drugu zlatnu olimpijsku medalju i upisao se u povijesne knjige kao jedini čovjek kojemu je to do sada uspjelo. Kapa dolje majstore.