Svakome se u životu događaju
periodi kada biste najradije od svega odustali, povukli se u osamu i da svi zaborave na vas. Kriza u poslu, ljubavi i životu općenito, neizbježna je pojava s kojom
se moramo suočavati i rješavati ju kako znamo i umijemo. U trenerskom poslu
nekoliko slabijih izdanja može vas izbaciti iz takta do te mjere da se
počinjete pitati jeste li uopće za taj posao ili bi bilo bolje da radite nešto
drugo. Isto tako igrači kada ulete u krizu i lošiju formu vode borbe s vlastitim
negativnim mislima koje je teško izbaciti iz glave. U takvim i sličnim
situacijama volim preporučiti priču iz knjige Kenana Crnkića (Pazi kojeg vuka hraniš) koja je jednostavno nazvana '19. poglavlje':
- Priča govori o vrlo bogatom
poduzetniku koji svake godine šalje po svom tajniku velikodušan ček kao
doprinos seoskoj crkvi. Jednoga dana, sasvim neočekivano, poduzetnik osobno
ode posjetiti župnika.
"Sine moj, kako mi je drago
što te vidim, već dugo nisi dolazio", kaže mu svećenik.
"Pa, zapravo, oče, ne
donosim dobre vijesti. Došao sam jer mi u zadnje vrijeme loše ide, posebno u
poslu; zato sam vam htio osobno donijeti ček ove godine, kao što vidite, to je
manje od pola iznosa u odnosu na prethodne godine", kaže čovjek ojađeno.
Svećenik, tonom punim
razumijevanja, pokušava ga umiriti:
"Ne brini se, moj sinko, Bog
će nam pomoći. Nama, ali i tebi jer, čini se, da ti je to potrebno."
"Neće, čisto sumnjam,
oče, ja sam svjestan da nema načina da spasimo ovu situaciju", odgovara
muškarac savladan očajem. "Bilo je previše pogrešaka, a za sve sam kriv
ja."
Tada svećenik, koji shvaća
težinu ekonomske situacije kroz koju prolazi poduzetnik, ponudi da mu vrati
njegove doprinose.
"Hvala, oče", kaže
čovjek, "to ne bi previše promijenilo situaciju; samo želim da znate da
odsad neću moći davati doprinose župnoj crkvi."
"Ne brini se zbog toga,
snaći ćemo se...", kaže mu svećenik."Prije nego što otiđeš,
dopusti mi da ti kažem nešto što možeš shvatiti kao savjet. Kad bi se naši
preci našli izgubljeni usred krize kojoj ne bi mogli naći izlaza, uzeli bi
sveto Evanđelje hrptom okrenuto prema gore i podigli ga nekoliko centimetara
iznad stola. Obično bi izmolili pokoji psalam i, sa svom svojom vjerom,
pustili bi ga da padne i tako se otvori, sasvim slučajno, od udarca. Onda bi,
zatvorenih očiju,stavili prst na tekst i pročitali taj ulomak. Ondje bi, u
toj rečenici iz Svete knjige, našli rješenje svoga problema. Oni su govorili
da njihovu ruku vodi Bog jer za Njega uvijek postoji izlaz.''
Čovjek je podozrivo slušao
priču, zahvalio i otišao s blagim osmijehom. Otad je prošlo šest mjeseci.
Jednoga jutra bijela limuzina, ogromna, parkirala se pred vratima crkve. Isti
onaj čovjek, otmjeno obučen, drukčijega održanja i osmijeha koji mu je
prekrivao lice, izlazi iz automobila. Svećenik ga odmah prepozna i nakon
snažnoga zagrljaja kaže mu:
"Drago mi je što si nas
došao posjetiti... Vjerujem da imaš bolje vijesti nego zadnji put kad smo se
vidjeli."
"I meni je drago što vas
vidim, oče", odgovara čovjek kličući od veselja. "Upravo tako,
požurio sam vas pozdraviti i dati vam pola novca koji nisam mogao dati prošle
godine. Dapače, ako se nećete uvrijediti, rado bih ove godine udvostručio
svoj doprinos."
"Dobro, sine, hvala
lijepa", odgovara župnik, "drago mi je što nas se sjećaš i u veselim
trenucima."
"Kako se ne bih sjetio,
oče? Napokon, ova se promjena ne bi dogodila da mi niste ispričali priču o drevnom
običaju s Evanđeljem."
"Kako to misliš,
sinko?"
"Sjećate se da sam došao
zabrinut zbog katastrofe u kojoj sam se nalazio? Nakon što sam čuo priču,
priznajem da sam otišao kući smijući se vašoj naivnosti. Moj je problem
konkretan, materijalne prirode, ne duhovne, mislio sam. Ali kod kuće sam bio
toliko očajan da sam uzeo Evanđelje iz majčine sobe i poslušao vaš savjet...
Kad sam pročitao što mi je prst pokazivao, uvidio sam sve svoje pogreške i
uspio sam se izvući iz užasnoga položaja u kojem sam bio. Još jednom hvala,
oče, bilo mi je drago vidjeti vas. Vidimo se iduće godine...", i kad je
to rekao, krenuo je...
"Samo malo, sinko moj, samo
malo... Baš me zanima što je pisalo na stranici svetog Evanđelja koju je tvoj
prst pokazao."
"A, naravno, oče, pisalo je
‘19. poglavlje’."
"Baš lijepo", odgovori
svećenik i doda: "Oprosti mi na lošem pamćenju, ali što piše u 19.
poglavlju?"
"Ne znam, oče, nikad ga
nisam pročitao", odgovorio je čovjek.
"Ne razumijem", kaže
župnik, "kako ti je onda pomoglo?"
"U istom sam trenutku
shvatio, oče, da je, ma što govorilo 19.poglavlje... prethodno, ono 18.,
završilo."
UGODAN VIKEND
Nema komentara:
Objavi komentar