Promjene (prvi dio): nisam JA!?

U nastavku slijedi trilogija o promjenama navika: 

Tradicionalno je uvriježeno mišljenje kako su samo mentalni poremećaji predmet istraživanja psihologije. Do pojave pozitivne psihologije vjerovalo se kako su sreća, velikodušnost i ostala pozitivna stanja reprezentativne značajke ljudi zbog čega im nije potrebno pridavati veliku pažnju. Međutim, na našu žalost službeni podaci jasno pokazuju kako u posljednjim desetljećima u industrijaliziranim društvima sve više prevladava depresija i da većina ljudi ne uživa u sreći i veselju.

Kakve to veze ima sa sportom i sportskim ekipama?

Brojni lideri (treneri, direktori, predsjednici, čelnici klubova) smatraju kako dobru izvedbu svojih sportaša treba postići pritiskom i prijetnjama kao osnovnim alatom jer se uobičajeno vjeruje kako se sportaši vole opustiti, ne trude se dovoljno i izbjegavaju svoje odgovornosti, a u skladu s time lideri misle kako im je osnovni zadatak kontrola nad sportašima. Taj negativni fokus razvija takozvanu kulturu krivnje u kojoj je glavni cilj identifikacija krivaca za slabije rezultate. U takvom kontekstu gdje je kultura krivnje primarna vrlo brzo na površinu isplivaju problemi jer je tu važno pronaći krivce i tako izbjeći bilo kakvu odgovornost, grupnu ili individualnu. Situacija idealna za pojavu obrambenih ponašanja, zamjerki i osveta, te potpuni izostanak kompromisa. U tom smislu, koktel složen od kulture krivnje, stresa i potrebe za rezultatima u kratkom periodu, postaje tempirana bomba za ekipu.

Zašto je kod nas upiranje prstom u drugoga nacionalni sport?

U većini slučajeva zaboravljamo da se problemi otklanjaju rješenjima i umjesto da odmah tražimo ta rješenja za realne probleme, vrijeme gubimo tražeći krivce. U načelu, to je način na koji se objašnjavaju učinjene greške zbog pomanjkanja timskog rada, što za posljedicu ima traženje krivca i odgovarajuće kazne, ali i činjenicu kako ne priznajemo da svatko unutar grupe ima svoj dio odgovornosti za pogreške. Svijet su nedavno zadivili Japanci koji su se, nakon ogromnih katastrofa koje su ih pogodile, s krizom nosili na način koji je svima pokazao što znači kultura u kojoj prevladavaju ponos, čast i traženje kolektivnog dobra ispred individualnog. Potpuna suprotnost od zapadne kulture gdje je individualizam primaran kao i kultura krivnje.

-    Griješiti je ljudski, ali je još više kriviti druge za to. (Baltasar Gracián)

Evo jedna zanimljiva priča koja će pojasniti zašto je gore navedena tvrdnja normalna u zapadnom svijetu:

"Hodajući po livadi farmer je naišao na orlovo jaje. Odnio ga je na svoju farmu i stavio u kokošje gnijezdo. Tako se mladi orlić izlegao i bio odgajan zajedno s ostalim pilićima. Misleći kako je jedan od njih, orao se ograničio da cijeli svoj život radi ono što su radili i ostali. Pretraživao je zemlju u potrazi za glistama i insektima, cvrkućući i kokodakajući. Čak je otresao krilima i letio po zraku nekoliko metara imitirajući tako ostatak kokoši. Godine su prolazile, a orao se razvio u veliku i snažnu pticu. Jednog dana otkrije na nebu veličanstveni prizor. Veliku pticu koja suvereno i spektakularno patrolira nebeskim prostranstvom. Sav u čudu, nije mogao prestati gledati i diviti se ptici koja svojim moćnim krilima dominira u zraku.

-    Što je to? - začuđeno zapita jednu kokoš koja je stajala uz njega.

-    To je orao, kralj svih ptica - odgovorila je pognute glave njegova kolegica.

-    On je sve ono što mi nismo. Ti i ja smo rođeni kako bismo držali pognute glave i gledali u pod - rekla je kokoš. Od tada se orao nikada više nije usudio pogledati u nebo, a tako kako su mu oduvijek govorili umro je vjerujući kako je samo obična kokoš."

 

born to win, conditioned to lose

Društvo je vjerna replika načina na koji razmišlja, što je i kako se ponaša većina individua. Istovremeno svatko od nas je kreacija napravljena na sliku i priliku načina razmišljanja, onoga što je i kako se ponaša društvo. Dalje od potenciranja naših vlastitih vrlina i urođenih kvaliteta, društvena mašinerija kapitalizma uvjerila nas je, kao i mladog orla, da smo jednostavne kokoši koje moraju stalno gledati u pod. Zato je uobičajeno živjeti u ograničenjima vlastitih strahova, frustracija i nedostataka. Zapravo, najveći zločin nad čovječanstvom je bio i ostao taj da se djeci uvjetuje mišljenje lažnim vjerovanjima koji priječe njihovo vlastito otkrivanje života. U toj dobi svi smo nevini i ne možemo se braniti od moćnih utjecaja društva koje kreira sustave vjerovanja i na poslijetku kreira naš identitet. Zahvaljujući našoj nemoći da sumnjamo i odlučujemo tijekom djetinjstva ne ostaje nam drugo nego vjerovati normama i dogmama koje su nam postavljene izvana. Koliko god mi i dalje taj proces zvali "edukacijom", nekako bi prikladniji naziv bio 'montaža' jer mnogi se sociolozi slažu kako činimo dio 'montažnog društva'. Generacija za generacijom odrasli nesvjesno projektiraju način kako vide i razumiju dječji svijet. Među ostalim svakodnevnim primjerima, često se može vidjeti situacija gdje malo dijete zapne za stol i padne. Pad ponekad izazove nelagodu i bol što za posljedicu ima plač. Taj plač privlači pozornost odrasle osobe koja je u tom trenutku zadužena za čuvanje klinca koja odmah trči kako bi ga uslužila. Bez obzira što je stol nepomičan objekt bez slobodne volje, odrasli čuvar djeteta će u najboljoj namjeri početi vikati:

-    Nevaljali stol! Nevaljali stol!

Takve optužbe uobičajeno smire klinca koji na svoj način počinje imitirati učitelja okrivljujući stol za udarac i bol koju osjeća. Međutim, ako klinac inspiriran odraslima koji ga čuvaju prihvati da je on taj koji se zabio u stol i zbog toga pao i udario se, onda je na putu da nauči kako je on uzrok boli, a ne stol. Tako možda s godinama, kad odraste, postane osoba koja neće kriviti druge ljude, situacije i život općenito svaki puta kad se sudari s osobom, stvari ili situacijom koja mu nanosi bol.

- Žalimo se kada na tušu curi hladna voda, ali vrednujemo li svaki puta kada curi topla? (Christophe André)

Volimo se žaliti na svoje partnere i djecu, ali... Nismo li možda upravo mi izabrali iste? Žalimo se na šefove i firme u kojima radimo, ali nismo li upravo mi izabrali i profesiju kojom se bavimo i radno mjesto gdje radimo? Žalimo se kako nam je aktualna situacija takva kakva je, a ne pitamo se jesmo li mi odgovorni i je li ta situacija u velikoj mjeri produkt odluka koje smo donosili tijekom našeg života?

"Dva mlada Židova, Karl i Joseph stvorili su jako intenzivno prijateljstvo tijekom tri godine užasnog terora za vrijeme boravka u nacističkom koncentracijskom logoru. Nakon 16 godina što se nisu vidjeli, nađu se na jednoj večeri. Karl je oženjen i ima dvije kćerke, a radi kao inžinjer u jednoj velikoj tvrtki. Nježno govori o svojoj obitelji i uzbuđeno o svom poslu. S druge strane, Joseph je živio praktički kao pustinjak i bezvoljno je pričao o svom poslu. Na kraju večeri, Joseph ogorčeno kaže:

-    Kako možeš živjeti tako mirno nakon nepravde koju smo iskusili?! Koliko god da vrijeme prolazi svaki dan se sjetim što su nam radili.

Nakon nešto duže pauze, Karl mu odgovori:

-    Dragi moj prijatelju. Naravno da se sjećam te tri godine koje smo proveli u onoj baraci. Međutim, iako je prošlo već 16 godina kako smo oslobođeni upravo sam shvatio da sam ja slobodan čovjek, a da si ti ostao zatvoren tamo."

I tako društveno instruirani i naviknuti na kulturu krivnje svi bismo mi htjeli promijeniti svijet, a nitko ne želi promijeniti sebe. Rješenje zvuči jednostavno. Prihvatiti da smo mi ti koji se trebamo promijeniti ukoliko želimo da se i svijet oko nas mijenja. Ideja traženja krivca trebala bi se zamijeniti za ideju učenja iz grešaka i prihvaćanja istih kao sastavnog dijela ljudske prirode, a timski rad trebalo bi gledati kao izvor neprekidne komunikacije, učenja i dijeljenja rizika, te pokušaja da se pogreške izbjegnu.