Odmah na
početku morat ću vas razočarati jer ovo neće biti post o sočnim detaljima kladioničarske afere Nikole Karabatića niti ću vam odati recept o uspjehu na kladionici. Isto tako neću pisati o "zicerima" i namještenim utakmicama na osnovu kojih biste mogli podebljati
svoj bankovni račun. Ipak, mogli biste pročitati članak do kraja jer postoji
mogućnost da postanete bogatiji...
Bogatiji u onom životnom smislu. Bogatiji za još jednu spoznaju, ideju i način razmišljanja koji bi vas mogli odvesti na pravi put, a onda tko
zna, možda se i zaradi koja novčanica više.
Cost-benefit
analiza pojam je koji dolazi iz ekonomije i obično se koristi za vrednovanje i
usporedbu prednosti i nedostataka nekog projekta tako da se analiziraju troškovi (cost) i korist (benefit). Meni se ovaj pojam u sportu
sviđa jer se svodi na odnos uloženog i dobijenog i u pravilu je nepogrešiv. Matematika je u sportu prilično jednostavna stvar. Pretpostavimo li da je tijelo sportaša njegovo oruđe i sredstvo za rad jasno je
kako se za to isto tijelo treba potruditi da bude u što boljem stanju. Ako je tijelo u odličnom stanju i u njega se ulaže puno onda je i izvedba samog
sportaša na terenu puno bolja.
Ulaganje u tijelo podrazumijeva dobro i kvalitetno treniranje, ali i pravilan i
programiran odmor koji uključuje dobar san, pravilnu i uravnoteženu prehranu, te razne dodatke prehrani i sredstva
oporavka. Preskakanje treninga, loše životne navike i slaba ishrana sigurno nisu dobro ulaganje
pa je teško očekivati pozitivne dugoročne posljedice. Ipak, brojni
sportaši još uvijek ne razumiju taj odnos uloženog i dobijenog pa se čude i ljute na svoje loše izvedbe tako da traže opravdanja i krivce u nekim
drugim stvarima (loš trener, loši suci, uvjeti,...). Na kraju se ipak sve svodi na to
koliko zaista nešto želite i koliko ste za taj cilj spremni dati, odnosno uložiti kako biste do njega došli.
Nedavno
sam čitajući Sportske Novosti naišao na veliki intervju s
Nikolom Karabatićem koji mi je samo potvrdio
sve gore navedeno. Ovdje ću prenijeti samo dio teksta u
kojem Karabatić govori o važnosti treninga i o tome kako u posljednjih desetak godina
nije propustio niti jednu važniju utakmicu, niti jedno
veliko natjecanje, a riječ je o igraču koji se nalazi u rukometnoj eliti već godinama. Karabatić je s reprezentacijom osvojio
sve što se može osvojiti (Europsko, Svjetsko prvenstvo i Olimpijske
igre), a usput je pobrao i sve individualne nagrade koje postoje (Najbolji igrač svijeta po izboru IHF-a, MVP na nekoliko prvenstava i
gotovo redovno u najboljim sedmorkama svih velikih natjecanja. U klupskom planu
također je pobrao sve najbitnije
titule. Osvojio je Ligu prvaka, te nacionalna prvenstva i kupove u Njemačkoj i Francuskoj (dvije zemlje gdje je do sada igrao).
Mislim da to dovoljno govori o kakvoj igračkoj klasi govorimo, a evo i
izvadka iz novina:
Na novinarsko
pitanje:
- Jeste li se umorili od rukometa, fali li
vam ponekad motiva, snage za ritam koji je iz godine u godinu sve žešći,
a vi ste sve stariji?
Karabatić odgovara:
- Zadovoljan sam što
radim posao koji volim. "Kucam u drvo" što
nikad nisam imao teške ozljede.
Uvijek sam trenirao kako treba, shvatio sam da je trening važan.
Teretana, trčanje, higijena,
prehrana, odmor... Nisam promašio nijedno
veliko natjecanje desetak godina, četiri godine u
Kielu ni minutu nisam bio van terena, sve sam odigrao. To je jednostavno stvar
discipline. I ako je teško i ako ti se
ponekad ne da, moraš u glavi složiti
da to možeš
i moraš
učiniti
kako bi uspio.
Mislim da
na ovo nije potreban dodatni komentar. Razmislite o tome koliko zaista nešto želite i koliko ste spremni uložiti da biste do toga došli?
Nema komentara:
Objavi komentar