Treniramo li kako igramo?

Ovo je razdoblje u kojem se velika većina rukometnih klubova nalazi na pripremama za predstojeću sezonu. Najosjetljivije vrijeme za sportaše jer je na rasporedu najteži dio trenažnog ciklusa, ali dio bez kojeg se jednostavno ne može i koji se svake godine iznova mora odraditi kako bi sportaši bili što zdraviji i spremniji za natjecanja za koja se pripremaju. Istovremeno, pripremni je period najzahtjevniji i za stručni kadar jer tu se ne dopušta improvizacija i svaki trening mora biti isplaniran do najsitnijih detalja kako bi se zadovoljila dva već spomenuta uvjeta, a to su zdravlje i spremnost sportaša za natjecateljski dio. Nažalost, dojma sam kako je danas baš improvizacija temelj na kojem se bazira velika većina priprema u rukometnim klubovima. Neki treneri i dan danas primjenjuju pripreme koje su oni prolazili dok su bili igrači jer je to tada bilo baš super i donosilo je rezultat, neki prepisuju pripreme i treninge drugih klubova bez obzira što im struktura igračkog kadra nije niti slična, dok neki pate od pomodarstva pa na pripremama slažu vježbe kojih se ne bi posramili niti najbolji svjetski cirkuski akrobati. Rijetki su oni koji dobro razmisle kakve igrače imaju u ekipi i koji sustav igre žele primjenjivati, a onda na osnovu toga planiraju i programiraju rad u pripremnom periodu.

Postoji jedna jako zanimljiva fraza koju treneri dosta često vole primjenjivati u situacijama kada nisu zadovoljni načinom na koji njihovi igrači odrađuju trening i onda ih žele "ukoriti" pa im kažu otprilike ovako:

- Kakav si na treningu, takav si i na utakmici.

Izraz je to koji ne može biti točniji i koji tako slikovito govori jedinu pravu istinu, a ona glasi da je način na koji treniraš onaj na koji ćeš i igrati. Međutim, mene zanima znaju li treneri da se ova rečenica zapravo najvećim dijelom odnosi na njih i njihov rad? Oni se trebaju zapitati što žele od svoje ekipe i onda smisliti metode i načine treninga kako bi postigli ciljeve i ostvarili zadatke koje postavljaju pred svoje igrače. 

Ja ću ovdje navesti samo neke od stvari koje meni nisu jasne, a provode se svakodnevno i učestalo u gotovo svim klubovima.

* Ako je sport kojim se bavimo rukomet, zašto se za igranje rukometa pripremamo tako da treniramo atletiku i slične discipline? Definitivno se previše vremena troši na zbrajanje kilometara pređenih po brdima i dolinama tako da ostaju mrvice za uigravanje i uvježbavanje sustava igre.

* Ako je osnovno sredstvo za igranje rukometa lopta, a dvorana mjesto gdje se igra i  parket medij na kojem se igra, kako je moguće da se treninzi baziraju na radu bez lopte i izvan dvorane kroz duži period? Nerijetko se plan priprema sastoji od uvodna 2 pa čak i 3 tjedna "suhog" treninga izvan dvorane gdje se "zaboravlja" na rad s loptom. Onda dođe period odigravanja pripremnih utakmica u kojima igra izgleda užasno, a treneri imaju opravdanje kako su noge i ruke teške pa je normalno da se uzalud protrate prve dvije do tri utakmice jer se eto tek krenulo raditi s loptama pa se ne može očekivati da igra bude dobra. Možda da se prvih par prijateljskih utakmica odradi na atletskoj stazi ili u nekoj šumi?

* Ako želimo brze i agilne sportaše zašto ih onda treniramo sporo? Početak priprema obilježavaju maratonske dionice koje znaju nerijetko prelaziti i pola sata trčanja u komadu ali u sporom i umjerenom tempu. Ja još uvijek nisam pretjerano iskusan, ali svejedno se ne sjećam da sam ikada vidio rukometnu utakmicu u kojoj igrači laganim kasom trče pola sata u komadu i to još u krug! Treniramo svoje igrače da budu maratonci, a na utakmici od njih zahtjevamo da budu sprinteri. Nije li to pomalo paradoksalno?

I za kraj ove moje refleksije želim još napomenuti kako ozljede na pripremama nisu normalan dio trenažnog procesa, kako to većina trenera prezentira i prikazuje. Nevjerojatno mi je kad pročitam u novinama da trener ocjenjuje pripreme riječima

- Imamo nekih ozljeda ali to je normalno u pripremnom dijelu.

E pa dragi moji treneri to nije normalno. Ozljede se mogu dogoditi i događaju se, ali da su normalne s time se ne mogu složiti. Slažem se kako dio krivice snose igrači koji na pripreme dođu nespremni direktno s plaže, ali veliku ulogu ima plan i program priprema kao i njegova provedba, a tu je glavna odgovornost na stručnom stožeru. Ukoliko niste uspjeli utjecati na svijest svojih igrača da budu odgovorni i rade u vrijeme pauze te na pripreme dođu spremni, onda vam nema druge nego raditi kompromise i prilagođavati pripreme njihovom trenutnom stanju, jer ići se inatiti i raditi prema planu koji nije adekvatan  stanju igrača dovodi do ozljeda, a kad se ozljeda dogodi onda je svejedno tko je kriv jer u toj situaciji svi gube. I igrač i trener i ekipa, a to vjerujem nikome nije cilj.