Zablude u funkcionalnoj anatomiji!

Koliko je funkcionalna anatomija koju učimo u školama i na fakultetima zaista funkcionalna u stvarnom životu? Koliko smo krivih vježbi i metoda treninga usvojili i primjenjivali ili još uvijek primjenjujemo zbog nedovoljno dobrog shvaćanja funkcija i uloge mišića?

Najprije ću pokušati objasniti što je, prema stručnjacima, funkcionalna anatomija ili što bi prema svojoj definiciji trebala biti. Anatomija čovjeka je znanost o građi ljudskog tijela, a funkcionalna anatomija je njen dio koji se odnosi na lokomotorni sustav odnosno bavi se proučavanjem dinamičkog sustava organa za pokretanje. Sustav organa za pokretanje čine kosti, zglobovi i mišići. Do sad je sve poprilično jasno. Isto tako kada se priča o kostima i zglobovima uglavnom nekih većih nepoznanica nema. Točno je i precizno definirano kako kosti i zglobovi izgledaju, na koji način se kreću i u kojim ravninama odnosno koja je njihova funkcija. Međutim, kada se prijeđe na temu o mišićima tu dolazi do nejasnoća, a u daljnjem tekstu ćete vidjeti i do krivih objašnjenja i interpretacija vezanih za njihovu ulogu.

Pitanje koje se nameće je zašto mišićne funkcije nisu precizno definirane, odnosno zašto su, prema novijim istraživanjima, bile ili jesu krivo interpretirane?

Svi znamo kako se mišić može 'stezati' (to zovemo kontrakcijom) i opuštati. Stezanjem odnosno kontrakcijom mišić djeluje na kost za koju je pričvršćen, a ta se kost u svom zglobu pomakne i tako nastane pokret. Da bi se mišić stegnuo (kontrahirao) potreban mu je nekakav podražaj, a on dolazi kao impuls iz motoričkog živca. Znamo da živcima upravlja centralni živčani sustav, a to opet znači kako je u cijelu priču uključen mozak i tu dolazimo do zapleta i komplikacija oko definiranja funkcija pojedinih mišića. Naime, mozak je dio tijela koji ima najveći i glavni utjecaj na sveukupno funkcioniranje čovjeka, a teško ga je proučavati obzirom je na živom čovjeku teško raditi pokuse s mozgom, a na leševima nemoguće pa je zbog toga i najmanje istražen od svih ljudskih organa. 

Novija istraživanja pokazuju kako mozak ne može prepoznati pojedinačni mišić, odnosno nije u stanju izolirati jedan mišić i samo njega pokrenuti nego je orjentiran na cjelokupan pokret određenog dijela tijela i na taj način šalje impulse u određenu regiju tjela. To znači da prepoznaje čitav kinetički lanac kao takav i da zbog toga teorije o mišićima agonistima i antagonistima poprilično padaju u vodu jer u jednom pokretu sudjeluju svi mišići istovremeno, međusobno se nadopunjavajući što bi značilo da su zapravo svi mišići sinergisti koji na određeni način pomažu da se neki pokret najefikasnije izvede. 

Isto tako funkcija mišića ispituje se na medicinskim fakultetima na način da se uzme leš i onda se na mišić čija se funkcija proučava zakvače elektrode (na hvatište i na polazište mišića) nakon čega se električnim impulsima pokušava izazvati kontrakcija mišića. Na taj način dobije se slika onoga što je mišić sposoban napraviti, ali ne i onoga što stvarno radi u realnom životu kada njime upravlja mozak i kada su u priču uključeni i ostali dijelovi i mišići. Zbog takvog su načina shvaćanja funkcija mišića proizišle neke od velikih zabluda u    svijetu treninga i što je još važnije sportske rehabilitacije.

Tako je pretpostavka kako mišići stražnje lože primarno rade pregib potkoljenice dok im je zapravo to tek treća ili četvrta funkcija koju rade u stvarnom životu, a kao posljedica toga izumljena je i jedna od najgorih sprava u teretani ikada za "jačanje" stražnje lože koja radi više štete nego koristi, a i dan danas se primjenjuje u svim teretanama i kao jedna od osnovnih vježbi za rehabilitaciju (o ovoj ću temi opširnije i detaljnije u nekom od slijedećih postova).

 Ista zabluda je i s možda najvažnijim dijelom tijela, onim središnjim koji se popularno naziva "core", a obuhvaća trbušni zid, donji dio leđa i kuk kojima je zapravo primarni cilj stabilizacija tijela i sprječavanje pokreta u tom segmentu, a ne stvaranje pokreta. Međutim i dalje ćete vidjeti kako gotovo svi izvode tisuće i tisuće 'trbušnjaka' i 'leđnjaka' pregibajući se u tom dijelu misleći kako je to način za jačanje tog dijela tijela.  

Smisao ovog članka je dati do znanja kako ne treba vjerovati svemu što piše u knjigama pa makar to bile i stručne knjige (koje su pisane prije 40-ak i više godina) jer kako se razvija informatička tehnologija tako se razvija i sve ostalo pa u skladu s tim i sustavi treninga i medicinska tehnologija i načini shvaćanja funkcioniranja našeg tijela, a nove ideje treba barem saslušati, a ne ih u startu odbacivati kao loše jer pobijaju nešto što je godinama uvriježeno.