KAKO GRČKOM MITOLOGIJOM DO OSTVARENJA CILJEVA?

Koliko ste puta gledali utakmicu gdje su se međusobno susrele dvije, kvalitetom podjednake ekipe, a krajnji je rezultat bio sve samo ne izjednačen? Jedna od tih ekipa opravdala je očekivanja, dok je druga u potpunosti podbacila. Obzirom su fizičkim karakteristikama, iskustvom, tehničkim i taktičkim znanjem bili podjednaki protivniku, opravdanje za lošu igru i rezultat tražili ste negdje drugdje i obično ga pronalazili u činjenici da poražena ekipa nema 'to nešto' potrebno za sam vrh. Uglavnom ste to kao i većina drugih okarakterizirali riječima: "fali im timski duh", pri tome misleći kako u ekipi nema zajedništva i kako igra izgleda kao da svaki igrač u ekipi igra svoju osobnu utakmicu.

Kako onda postići da ekipa ima timski duh i zajedništvo i kako se ono trenira? Prema mojim iskustvima zajedništvo i timski duh stvaraju se i zasnivaju na temelju dvije komponente: povjerenje i vjera u zajednički cilj. Ove dvije komponente međusobno se prepokrivaju i ovisne su jedna o drugoj tako da ih je zapravo i teško raščlaniti i objasniti kao dvije zasebne.

Povjerenje se odnosi na međusobno povjerenje između suigrača, ali i povjerenje između igrača i trenera. Osnova za povjerenje je poštovanje. Dokle god igrači respektiraju jedan drugoga i poštuju ono što rade i kako rade dotle će biti i povjerenja jer će postati svjesni kako odrađivanjem svojih zadataka ispunjavaju i pomažu u ostvarenju zadataka drugih čime se stvara međusobna ovisnost koja za posljedicu ima povjerenje. Trener povjerenje gradi svojim autoritetom do kojeg dolazi znanjem, te razumijevanjem i poštivanjem svojih igrača.

Vjera u zajednički cilj je glavna premisa i temelj cijele priče o timskom duhu i zajedništvu. Često svojim sportašima dajem usporedbu s veslačkom posadom u čamcu. Dokle god svi veslaju zajedno i na isti način, dotle se čamac kreće dobro i brzo, te prema svom cilju. Neka samo jedan član posade odluči zaveslati u krivom smjeru čamac će početi vijugati, vrtiti se u krug ili u najgorem slučaju prevrnut će se. 

Isto tako vrijedi i za ciljeve u ekipnim sportovima. Imaju li igrači jasan cilj i vjeruju li u njega onda će ekipa, bez obzira na sve, ploviti u pravom smjeru. Pojavi li se samo jedan član ekipe koji sumnja u cilj, trenera, suigrače, ekipa će skrenuti s pravog puta i pitanje je hoće li se i kako vratiti na njega. Trener je taj koji mora motivirati igrače i jednako tako vjerovati u njih i u zajednički cilj kako bi svi zajedno veslali u istom smjeru. Igrači moraju osjetiti da trener vjeruje u njih i onda će uzvratiti na jednak način. U protivnom, trener neće voditi ekipu nego će ekipa voditi njega, a u takvim situacijama rijetkost je da konačni cilj ima puno dodirnih točaka sa zajedničkim interesima ekipe, nego je više usmjeren na zadovoljavanje interesa pojedinaca ili manjih grupica unutar ekipe. Ukoliko trener nije vođa ekipe, sigurno će se pronaći netko tko će preuzeti tu ulogu, a taj netko u pravilu neće imati jednak cilj kao i trener što će se naravno odraziti na igru i rezultat bez obzira na individualnu kvalitetu pojedinaca u ekipi.Kako bi igrači prihvatili zajednički cilj potrebno im je ugraditi vjeru u isti. 

 

 Dokazano je kako je metoda samoispunjujućeg proročanstva ili Pigamlionovog efekta vrlo dobra u tu svrhu, jer poznato je da kako tretiraš nekoga, tako će se i ponašati. Naziv Pigmalionov efekt dolazi iz grčke mitologije prema kojoj je kipar Pigmalion napravio skulpturu savršene žene nazvavši je Galaea (uspavana ljubav), u koju se odmah zaljubio, a svojim dubokim vjerovanjem i očekivanjem da isti kip može oživjeti, uz pomoć božice Afrodite to je i postigao. Pigmalionov efekt (samoispunjujuće proročanstvo) pokazuje kako naše ponašanje značajno utječe na ponašanje osoba oko nas, što se onda odražava na drugim ljudima, odnosno nesvjesno djelujemo kako bi postigli upravo one rezultate koje očekujemo. Znanstveni dokaz za ovaj efekt proveli su psiholozi Rosenthal i Jacobsen (1968.). Oni su proveli eksperiment s profesorima i učenicima kako bi dokazali da učenici od kojih profesori očekuju više zaista postižu bolje rezultate. Napravili su niz testova inteligencije s učenicima koji su inače imali problema u školi, a onda su profesorima lažirali rezultate tih testova i prikazali im rezultate prema kojima su ti učenici izgledali puno inteligentnije nego su to zaista otkrivali njihovi stvarni rezultati. Posljedica toga je bila da su ti učenici postali među najistaknutijima u razredu i prikazivali su iznadprosječnu inteligenciju samo zahvaljujući tome što su profesori od njih uvijek očekivali bolje rezultate. Pod utjecajem predrasuda profesori su nagrađivali svaki i najmanji točan odgovor, dok su minorizirali neuspješne i krive odgovore zbog čega je kod učenika porasla razina samopouzdanja što je rezultiralo boljim i većim uspjehom. Tako su učenici koji su prije imali problema bili smatrani dobrim učenicima i obzirom su ih tako tretirali na kraju su i proizveli bolje rezultate od učenika koji su smatrani "normalnim".

U sportu je jednaka situacija. Vjeruje li trener u svoju ekipu i ekipa to osjeti, onda će se odraziti i na 'svlačionicu' koja će biti ujedinjena i zajedničkim snagama 'veslati' prema zajedničkom cilju što će se u konačnici osjetiti i na rezultatu.