Rukometna utakmica ograničena je
vremenskim intervalom od 60 minuta. Unutar tog vremena svim članovima jedne
ekipe zajednički je cilj pobjeda. Međutim, iako svi imaju jednak cilj zna se
dogoditi da si na individualnoj razini igrači dopuste poneku ishitrenu i
nesmotrenu reakciju koja za posljedicu ima pogrešku u napadu (nerezonski šut,
atraktivno dodavanje koje završi u rukama protivnika,...) ili obrani (ne baci
se za odbijenom loptom, ne vrati se na vrijeme,...). Svaki od igrača na
individualnoj razini razmišlja na način da je njegova pogreška neprimjetna i zanemariva
ne gledajući pri tome globalnu sliku gdje zbrojem tih individualnih pogrešaka
ekipa na kraju završi oštećena, a utakmica izgubljena. Vjerujem da se svima
dogodila ovakva situacija koju sam upravo opisao, a eto za takvu pojavu postoji
i stručni naziv 'tragedija zajedničkih dobara'.
Ovaj pojam uglavnom se koristi u
ekonomiji, a označava paradoks prema kojem nekoliko individua, motiviranih samo
osobnim interesom, ali djelujući racionalno i smisleno, završe uništavajući
neki zajednički ograničeni resurs (dobro), bez obzira što takva destrukcija
nikome nije u interesu, kako individualno tako i grupno. Najslikovitije ga je
opisao Garrett Hardin pričom o grupi pastira koji su zajednički koristili
određenu ograničenu zonu za ispašu. Jedan od njih pomislio je kako bi mogao
svome stadu dodati još jednu ovcu jer to praktički neće značajnije utjecati na
pašnjak i teren bi se trebao bez problema oporaviti. Ostali pastiri, svatko za
sebe individualno, također su imali jednaku ideju kako dodavanje jedne ovce u
njihovo stado neće uništiti travu. Međutim, zbroj ‘neprimjetne’ štete uzrokovan
svakom pojedinom životinjom nepovratno je uništio pašnjak pa su na kraju svi,
kako ovce tako i pastiri, pomrli od gladi. To je tipičan primjer kako jedna
grupa, djelujući kroz racionalno ali individualno ponašanje, uspije proizvesti
devastirajući efekt za sve.
U knjizi ''La primera vez que la pegue
con la izquierda'' Imanol Ibarrondo opisuje svoje iskustvo s ovim fenomenom:
- U
mom slučaju jednom sam trenirao drugoligašku ekipu u kojoj je zdravstvena briga
bila vođena od strane osiguravajuće tvrtke. To je značilo kako je za svaku
ozljedu trebalo realizirati dosadnu i iscrpljujuću papirologiju što je uvelike
usporavalo oporavak igrača. Uprava kluba je uvidjela kako nema velikog broja
ozljeda pa su odlučili unajmiti privatnog fizioterapeuta koji će raditi po
satnici i tako pojednostaviti cjelokupan proces na dobrobit svih. Proračun za
ovu uslugu bio je ograničen, ali zbog činjenice o malom broju ozljeda činilo se
kako u tom smislu problema neće biti. U početku je sve funkcioniralo
besprijekorno. Ono malo igrača koji su se ozljeđivali odmah su bili tretirani i
oporavak je prema očekivanju bio puno brži. Međutim, igrači su počeli
posjećivati fizioterapeuta sve češće. Svatko od njih na individualnoj je razini
razmišljao da se neće ništa strašno dogoditi ako ode tretirati neki manji
problem kojemu prije nije pridavao neku važnost. To je za posljedicu imalo da
se više nije imalo prostora za pokriti sve igrače unutar dogovorenih termina
zbog čega su se uveli novi termini, a to je uzrokovalo podizanje troškova koji
su premašivali ograničeni proračun. Vidjevši kamo to vodi uprava se sastala s
igračima i pojasnila im situaciju prema kojoj će, ukoliko se nastavi nova
praksa, morati otkazati usluge fizioterapeuta i vratiti se na staro. Svatko od
igrača racionalno je razmišljao kako neće baš zbog tretmana njegovog stanja biti
problema u konačnici i tako su nastavili odlaziti fizioterapeutu jednakim
tempom. Sve je, naravno, završilo tako da je uprava otkazala usluge
fizioterapeuta i ponovo se vratila osiguravajućem društvu. Tko je u cijeloj
priči izašao kao pobjednik? Dakako, nitko. Iako su svi igrači pojedinačno, u
individualnom razgovoru s njima, imali jasne i očite razloge za odlaske
fizioterapeutu, nitko od njih nije bio sposoban rezonirati kako njihova
individualna odluka bitno utječe na cijelu grupu. Kada bismo htjeli ovaj
problem rješavati na individualnoj razini nemoguće bi bilo pronaći rješenje jer
bi svatko od njih imao čvrste dokaze zašto bi se baš njihova ozljeda trebala
tretirati i zato treba prihvatiti globalni fokus ili će u protivnom
individualizirano ponašanje uništiti resurse i tako oštetiti sve uključene.
Dakle, zaključak je kako je vrlo bitno u
kolektivima kao što je rukometna ekipa razvijati osjećaj individualne
odgovornosti prema grupi, osjećaj pripadnosti i globalni fokus.
UGODAN VIKEND
Nema komentara:
Objavi komentar