Razvoj kreativnosti iliti priča o leptiru

Gdje je nestala kreativnost? Zašto se ljutimo na igrače kada ne znaju prepoznati određenu situaciju u igri i kada nemaju adekvatno rješenje za istu? Kako to da pojedini igrači ili većina njih uvijek reagiraju jednako ili vrlo slično bez obzira na činjenicu kako se uvjeti u igri stalno mijenjaju?

Pročitajte si vrlo zanimljivu i poučnu priču koju sam posudio iz knjige Xesca Espara "Jugar con el Corazón" [Igrati srcem]:

Student biologije u laboratoriju sa svojim profesorom analizira proces pretvorbe gusjenice u leptira. Deset čahura počelo je pucati i malo po malo otvarati se. Kad su ostale još tri čahure profesor kaže studentu:

- Idem na jedan sastanak i vraćam se u roku od sat vremena. Ostani tu i nadziri čahure.

Već nakon nekoliko minuta otvori se jedna čahura i iz nje izleti leptir. Odmah zatim i druga iz čije je unutrašnjosti također izletio leptir. Međutim, prošlo je pola sata, a treća čahura se i dalje ne otvara. Student se zabrine kako će profesor  po povratku vidjeti da se čahura nije otvorila i pomislit će da je on nešto krivo napravio. Stoga odluči uzeti skalpel i njime napravi kratki rez na čahuri kako bi pomogao leptiru da izađe van. Leptir izađe van, raširi krila, međutim ne može ih podići i tako niti poletiti. Zabrinuti student pomisli kako je možda skalpelom oštetio neki živac ili nešto. U tom trenutku vraća se profesor i pita kako je prošlo sve, a student odgovara:

- Mmmmm, dobro... Svi su izašli van, ali ima jedan koji ne može poletiti.

-Sve je prošlo normalno?- upita profesor.

- U principu nije bilo nekih problema. Baš naprotiv, pomogao sam ovom zadnjem leptiru da izađe jer sam mislio da bi mogao uginuti ako ne interveniram, ali moguće je da sam mu pri tome oštetio živac ili krilo- opravdava svoj čin student.

- Nisi mu oštetio ni živac, a ni krilo, međutim učinio si ga beskorisnim za cijeli život. Leptir zahvaljujući naporu i trudu koji uloži kako bi probio čahuru i izašao van postigne to da mu se krila ispune krvlju i tek tada ih može upotrebljavati. Ukoliko leptir sam ne probije čahuru nikada neće biti u mogućnosti poletiti.

Sad malo zastanite... Dajte si malo vremena i razmislite.

Zatim pokušajte zamisliti trening na kojem je postavljena hrpa čunjeva i oznaka koji igračima obilježavaju put kojim se moraju kretati. Zatim slijede uputstva tipa:

- Zabodi do onog čunja, nakon toga trčiš iza ovog drugog čunja, a potom zaobilaziš treći i kod onog četvrtog ćeš primiti loptu koju zatim vodiš oko stalaka,...

Zvuči poznato? Već ste vidjeli takav trening ili ga odrađivali? Onda ste vi upravo jedan od "studenata" iz priče koji usmjeravanjem "pomaže" djeci da budu bolji igrači, a zapravo ih ograničavate i sputavate u razvoju kreativnosti. Problem je što trenere znanje ponekad koči pa upadaju u zamku jer misle da ako prepuste djeci da sami pronađu rješenje onda će na treningu nastati kaos jer se ona neće ponašati i kretati kao što piše u knjigama o taktici. 

Cijeli svijet se divi potezima Ivana Balića i svima je jasno kako su ga njegova improvizacija i kreativnost u napadu doveli do titule jednog od najboljih igrača svih vremena. Ipak, koliko trenera dopušta klincima na treningu ili utakmici da pokušaju nešto tog tipa? Da pokušaju pronaći neobično i neočekivano rješenje. Dodavanje iza leđa, preko ramena, frk, lob,...? Ja osobno ne poznam puno trenera koji su tolerantni na takav tip rješenja. Puno poznatija verzija mi je ona u kojoj oni svojim igračima govore:

- Baci se na glavu i zakucaj tu loptu u gol; Šutni svom snagom pa ako ti obrani nema veze; Ne izmišljaj gluposti; Kakvo je to dodavanje?,...

Obožavamo igrače koji imaju "ono nešto". Na tribine dolazimo gledati igrače kao što su Mikkel Hansen, Lars Christiansen i Uwe Gensheimer koji donose "vic" u igru, a na treningu stvaramo robote koji čekaju uputstva za svaku stvar koju trebaju napraviti na terenu. 

Možda je vrijeme da preispitamo svoje metode i načine rada? Jako je bitno da dopustimo našim "leptirima" da sami svojim trudom, zalaganjem i radom "razviju svoja krila i polete" jer ako im mi svojim usmjeravanjem stalno budemo "pomagali" učinit ćemo ih beskorisnima za cijeli život.