Nakon poslanice trenerima i poslanice sportašima red je da i roditelji dobiju svoju. Ova je tema dosta delikatna i
mogao bih romane napisati samo na osnovu osobnih iskustava u radu s djecom i
njihovim roditeljima, ali evo odluka je pala na onu najužu, vezu između
roditelja i njihove djece, koja ponekad odlazi u ekstreme, a nadam se kako će
sve roditelje koji se prepoznaju barem potaknuti na razmišljanje.
Ovaj puta pisano je u obliku pisma koje
klinac piše svojim roditeljima:
''Otvoreno pismo mami i tati
Pišemo ovo pismo jer me previše strah da
bih pričao s vama licem u lice. Strah me da ćete, ako vam kažem kako se zaista
osjećam, biti ljuti ili razočarani u mene. Kad to radite ja samo želim nestati.
Jedino što želim od vas je da budete ponosni na mene, da me volite koliko i ja
volim vas. Ovo ipak više ne mogu podnositi i zato vam moram to reći pa makar
opet ne pričali idućih nekoliko tjedana kao što se to prije događalo kada sam
vas razočarao.
Zato krećem:
- mrzim rukomet (ovdje možete upisati
bilo koji sport). Stvarno ga mrzim.
Toliko se dugo nisam zabavljao i uživao
da se ne mogu niti sjetiti. Sad igram samo zato jer vi to od mene tražite. Idem
na treninge jer znam ako ne budem išao da ćete biti ljuti na mene. Ne osjećam
da je ovaj sport više za mene, čini mi se kao da ste vi u njemu puno više nego
ja. Ne želim više taj pritisak, jednostavno više ne uživam u tome. Znam da me
svejedno nećete poslušati jer sam vam o tome govorio i prije i da ćete mi
govoriti nešto tipa ''igranje je dobro za tebe'',''žalit ćeš cijeli život ako
sada odustaneš'',''sigurno se ne trudiš dovoljno'',... stoga vas molim! Poslušajte
me! Ne želim to više raditi. Mrzim to i mrzim vas jer me na to tjerate.
Nakon treninga i utakmica nikad me ne puštate
na miru, uvijek vas zanima zašto nešto nisam napravio ili zašto sam nešto
napravio loše, zašto se nisam trudio više. Uvijek mi dajete do znanja koliko vi
vremena, energije i novaca ulažete u mene i svaki puta kad pričamo o tome osjećam
se krivo i loše zbog toga. Siguran sam da to ne želite, ali je tako i osjećam
kako sam vas iznevjerio jer se više ne želim time baviti.
Mrzim kad kritizirate moju igru, mrzim
kad mi poslije utakmice nabrajate sve loše stvari koje sam napravio. Vaši
komentari nikada mi ne pomažu, nego se nakon njih samo osjećam još lošije, a
zbog toga mrzim i sebe i vas. Molim vas, stvarno vas molim, saslušajte me! Zar
ne vidite koliko sam nesretan, moram li se baviti ovim sportom? Preklinjem vas,
pustite me da prekinem! Pustite me da se bavim sportom kojim se ja želim baviti
zbog sebe, a kad poželim prestati ne zovite me gubitnikom koji odustaje. Ne
govorite mi da ću, ako sada odustanem, odustajati od svega što pokušam u budućem
životu.
Molim vas još samo jednu uslugu. Možete
li mi, s vremena na vrijeme, reći koliko me volite zbog mene takvog kakav
jesam? Molim vas da ne povezujete moju izvedbu na utakmici i rezultate s time
koliko ćete me voljeti. Očajno trebam da me volite najviše na svijetu, treba mi
više od ičega da ste ponosni na mene i da vjerujete u mene. Možete li sve to učiniti,
a da u to ne miješate moj sport?''
Eto razmislite malo i pokušajte biti
potpora svojoj djeci bez obzira čime se bavili i kakvi u tome bili. Ako oni u
toj aktivnosti uživaju, uživajte i vi. Ako im se ne sviđa dopustite da im se
ne sviđa i opet budite potpora, a sve s ciljem da sami pronađu ono u čemu će
uživati pa će se onda tome vjerojatno i maksimalno posvetiti, te će i rezultati
doći. U svakom slučaju volite ih i budite ponosni na svoju djecu neovisno o
aktivnostima kojima se bave. Jednostavno ih volite zbog toga što su vaša djeca.
Bez obzira što mjesec ljubavi polako prolazi nastavite voliti i pružati ljubav. UGODAN VIKEND.
Nema komentara:
Objavi komentar