Saga o zagrijavanju za rukometu utakmicu se nastavlja i nakon prva tri dijela (Prvi, drugi, treći) stiže i zaključni četvrti dio:
6. Situacijska igra 4 na 3 i polukontra 2 na 0
FORMACIJA:
3 vanjska i kružni napadač, te 3 obrambena; istovremeno sa strane krila u paru
ZADATAK:
1) Prva lopta (slika 13) - lijevi vanjski (broj 1) ulazi u kontakt sa svojim obrambenim, zatim dodaje loptu srednjem vanjskom (broj 2) koji također ulazi u kontakt sa svojim obrambenim, a to isto, nakon što primi loptu, ponavlja i desni vanjski (broj 3). Kad sva trojica to prođu počinje slobodna igra 4 na 3.
2) Druga lopta (slika 14) - istovremeno dok su vanjski igrali 4 na 3 sa strane su krila u parovima odrađivali zabadanje i kontakte. U trenutku završetka akcije vanjskih igrača obrambeni igrač iz para na svakoj strani istrčava do centra polukontru. Desno krilo (broj 1) prima loptu od vratara, dodaje ju lijevom krilu (broj 2) i pokušava ga dostići dok on ide u šut. Zadatak se izvodi na obje strane, odnosno vratar naizmjenično jednom baca lijevom, a jednom desnom krilu.
UKUPNO TRAJANJE:
7 minuta
CILJ:
Za sam kraj zagrijavanja i neposredno pred početak utakmice dolazi situacijska igra, odnosno preslika onoga što će se za kojih par minuta stvarno događati na terenu kako bi igrači i fizički i psihički bili spremni za ulazak u utakmicu. Kontakti prije igre također služe da igrači osjete i priviknu tijelo na udarce kojih će igrajući svakako biti. Krila se 'podešavaju' za istrčavanje kontranapada, a vanjskima je namjerno olakšan posao i stavljeni su u poziciju brojčane superiornosti kako bi lakše rješavali situacije čime im se podsvjesno utječe na osjećaj nadmoći, povećanje samopouzdanja i spremnosti za utakmicu.
ZAKLJUČAK:
Moje razmišljanje ide u smjeru da zagrijavanje za utakmicu treba shvatiti kao sastavni dio utakmice i kad se tako prihvati onda se tom segmentu mora i pristupiti na način na koji zaslužuje, a to znači da bude stručno, planirano i programirano vođeno prema potrebama ekipe. Kao što je svaki rad dobar i polučit će određene rezultate, tako je i svako zagrijavanje dobro i ispunit će svoju svrhu, barem u većini slučajeva. Međutim, ako postoji način da se to odradi pametnije i bolje onda treba iskoristiti svaku priliku da ekipa iz sebe izvuče maksimum svojih sposobnosti i izvedbenih karakteristika.
Rukometna utakmica dolazi kao 'šlag na torti', odnosno nagrada za uloženi trud i rad kroz cijeli tjedan. Sati i sati pripreme uloženi su kako bi izvedba na utakmici bila što bolja i na optimalnoj razini. Kroz svakodnevne treninge, video analizu, sastanke, pravilnu prehranu i odmor vodilo se računa o svakom detalju pa se postavlja pitanje kako je moguće da se tih zadnjih 30 minuta pred početak susreta tako olako prepuste slučaju i ne kontroliraju ako je do tada sve isplanirano do najsitnije stavke?
Kroz rad se uglavnom provlači teza o pozitivnom psihološkom utjecaju na igrače koji specifično-situacijsko zagrijavanje ima jer onaj fiziološki dio (podizanje tjelesne temperature, ubrzanje disanja, protoka krvi, itd...) obično se korektno odradi bilo kojom vrstom aktivnosti. Upravo je ta psihološka komponenta, razina mentalne pobuđenosti i visok nivo motivacije ono što se želi postići ili zadržati kroz sadržaje funkcionalnog zagrijavanja. Poučen osobnim igračkim iskustvom kada sam imao problema upravo s motivacijom za zagrijavanje, sada kao trener, odlučio sam rukometašima koje vodim pokušati pronaći način da im i ta posljednja priprema pred utakmicu predstavlja određeno zadovoljstvo, a ne set dosadnih vježbi koje se moraju odraditi. U radu je prikazan primjer modela zagrijavanja koji koriste rukometaši s kojima radim, a navedeni sadržaji odmah su od starta specifično-situacijskog karaktera i posloženi tako da poštuju odgovarajuće principe koji omogućavaju planiranu i optimalnu psihofizičku razinu pripremljenosti za ulazak u utakmicu, odnosno jedno dobro zagrijavanje. Nadam se kako će ovaj rad potaknuti i ostale trenere na razmišljanje i kako ćemo u budućnosti gledati sve više i više specifično-situacijskih zagrijavanja.
UGODAN VIKEND